Kad pročitam sve novine, bile one papirnate ili virtualne, sukus informacija slije se u moj pretrpani mozak. Treba razlučiti bitno od onog manje bitnog. Od vijesti do komentara. Od crne kronike do kolumni. Ovo zadnje, razumljivo, uvijek mi zapne za oko. Špijunaža, reći ćete. Istina. Najbolje je neprijatelja imati na oku. A „neprijatelju" je ime Jelena Veljača.

Da se razumijemo odmah na početku. Nit' sam ja štovatelj lika i djela Jelene Veljače, nit' mi je ona od strica Marinka 'ćer. Dakle, ženu u životu vidila nisam. Jelenu Veljaču javnost je upoznala kao dijete prve hrvatske sapunjare koja je zaživila na tv ekranima. Bila je mlada studentica glume, koja je, kako je kasnije sama priznala, uletila grlom u jagode zvane eksponiranje javnosti. Neka, tako se peče zanat javne osobe.

Onda se prebacila na pisanje scenarija za te iste sapunice, pardon, serije. Negdje usput počela je pisati kolumnu u jednom dnevnom listu. Svestrano djevojče, nema što. Nikad mi nije bila nešto posebno simpatična, dok nisam pročitala njene rečenice, a ne one sapunjarske, naučene. Pa sam shvatila da nije žena tako plava i tako glupa. Stereotipa se nikad nećemo riješiti. Pa ni onih o ženskim i muškim poslovima, podjelama i inim stvarima.

Nije Jelena Veljača najveći problem ove države. Niti su njeni tekstovi najgore što je hrvatska štampa izbacila. Znam, pomalo je iritantno slušati i čitati o preskupoj i precijenjenoj odjeći, Dečku, sad već Mužu. Jelena Veljača postala je simbol navodno slavne, uspješne mlade žene, koja pomalo živi „Seks i grad". Ili se bar jako dobro pravi da živi.

Pa se postavlja pitanje tko je uopće zvijezda i koliko je moguće „furati" taj stil u državi što Hrvatska se zove? Mislim, jako teško, gotovo nemoguće. Samo, osim što se dobro odijeva i šeće crvenim tepisima, žena piše. Razvila je stil pisanja, koji joj se uvijek zamjera, a naziva ga ženskim. Zašto? Jer piše o većinom ženskim temama. A to su? Ne, one nisu samo roba i kozmetika, frajeri i kontracepcija. I nisu marginalne teme. A to su?

Na primjer, ona o ženskim časopisima koji se često nazivaju žutilom. Je, žutilo je sveprisutno. Tako više i nemamo usko specijaliziranih časopisa ili revija jer sve mora biti za svakoga, ako se misli prodavati širokim masama. I nije u tim časopisima svo zlo svita, niti će se mlade cure izgladnjivati samo zato jer su vidile fotošopiranu mršavicu na naslovnici tzv. ženskih časopisa.

Mediji imaju utjecaj, ali ne baš takav da ćete okrenuti život naglavce jer je to neki sjajni časopis preporučio kao svojevrsni „must have". Sve nekako počinje i završava odgojem. Pa tako, ako je majka rekla DA časopisima, ali ne svemu što oni pišu, straha nema. Kakav je ženski stil pisanja? Uključuje li on ozbiljne teme? Pa naravno, zar je to upitno? Ženska književnost našla je svoj protok putovima Gospodnjim. Ženski časopisi našli su svoje čitatelje.

U čemu je onda problem? Možda nam smeta taj stil. Taj opći đumbus svega i svačega, najviše stvari koje si ne možemo priuštiti i života kojeg nećemo možda nikada kao takvog okusiti. Dok spomenuta piše i živi torbice i skupe cipele, prosječna hrvatska obitelj jedva plaća račune. Možda je ipak u tome bit. Stavlja joj se na teret etiketa šopingholičarke. Je, čini mi se da je malo bolesna na to. Dok god troši svoje novce, a ne moje ili vaše, neka troši do mile volje.

Posebno mi se urezala sličica kako u štiklama preskače preko kamenja gradilišta, ne želeći ih se odreći ni pod razno. Za sve, pa i za nju, vrijedi ona tko voli nek' izvoli. Ako vam se ne sviđa, nemojte čitati. I ja bi rado jednog dana, od svoga rada, kupovala skupe torbice. Vi ne biste? Nisam baš sigurna. Bi li bilo isto da je spomenuta muško? Čisto sumnjam. Ali ne, mi žene se najviše volimo klati međusobno.

Pa mi je tako za oko zapela konstatacija da je žena ženi kokoš. Kolegica kolumnistica izrazila se da je žena ženi demon. Moram priznati, iako nerado, jer riskiram da me sestrinski ženski rod odere i pribije kao izdajicu na stup srama, to je ponekad istina. Gdje se putem izgubila solidarnost, pitam ja vas. Možda je nestala u onoj špijunaži Jelene Veljače. Možda.