Nas troje sidili smo nasrid trga i to na nekim klimavim sidalicama, klupicama iz ko zna koje osnovne škole. Prid nama stol, s ladicom koja se mogla zatvoriti jedino treskanjem ulivo. Na stolu papiri s praznim linijama, tamo di dođe potpis. Bilo je to moje skromno sudjelovanje u akciji prikupljanja potpisa pod nazivom 'NATO na referendum'.

Jedinstveno iskustvo, moram priznati. Inače nisam od onih koji paradiraju, prosvjeduju ili glume ribe zapletene u mrižu kako bi upozorili da i ribe imaju osjećaje, ali tom sam se događaju rado odazvala. Jest da sam onda imala višak slobodnog (apsolventskog) vrimena... teško bi se upustila u dežuranje na trgu i dovikivanje za prolaznicima: Ajmo, šjor, potpis za referendum! da sam se kojim slučajem davila u predispitnoj groznici ili imala, kako Ameri kažu, 'real job'.

Svejedno.

Bilo je sasvim dobro. Iako nismo uspili, virovali smo da moremo.

I zato vrlo dobro mogu zamisliti kako se osjećaju svi oni koji su sudjelovali u prikupljanju potpisa koje, eto, možemo smatrati bačenima u vitar.

Nije li sasvim normalno očekivati, od toliko potpisa, da će se naći mnogo krivo upisanih matičnih brojeva, pa čak i tzv. 'razlike u osobnom imenu', što god to značilo?

Isto tako, nije li normalno očekivati da će vladajući autoritet koji se zakona drži kao 'pijan plota' razotkriti goleme propuste organizatora koji nisu policiji prijavljivali mista na kojima su se potpisi prikupljali?

No, ni to nije bilo dovoljno. Kako još malo pokopati sindikalnu inicijativu?

Tu uskače Mlakar. Davorin Mlakar.

350 tisuća potpisa ministar uprave stavlja pod povećalo i gle! Pronalazi još jednu ružnu mrlju, u vidu 'upitnog mjesta boravka osobe'. U prijevodu: osoba je iz Ražanca, radi u Zadru, potpisala se u Zadru, pa kako je to moguće, to je onda ilegalan boravak?

Ne može! Briši! Ne valja taj potpis!

Nisu se potpisali u svojim biračkim jedinicama. Hm, piše li u Zakonu o referendumu di se točno triba potpisivati? Ne.

Pedeset dana pomnog provjeravanja potpisa i potrošenih milijun kuna, jer ionako pucamo od love, da bi sve kulminiralo objavom imena i prezimena potpisnika na web stranici Vlade.

Trisketina Zakonu o privatnim podacima, hello Big Brother.

Posljednji čin: ukidanje prijedloga ZOR-a, čime potreba za održavanjem referenduma pada u vodu.

Očito je preteško prihvatiti da postoji 800 tisuća ljudi koji su svojim potpisom pokazali da ipak misle svojom glavom i da im nije svejedno. Ovim potezom Vlada je bahato pljunula na ime i prezime svakoga od njih.