Moj studentski staž je započeo ne tako davne 2006. i traje do današnjih dana. Točnije, upravo sam položila zadnji ispit kako bih upisala 5. godinu studija. I eto, ni ne okreneš se, a već pišeš magistarski rad i pitaš se kako su proletile te godine.

Tako se ja dobro sjećam svog prvog dana na fakultetu i onog osjećaja zbunjenosti. To posebno mogu razumjeti oni koji su kao i ja došli iz neke druge sredine i nisu poznavali baš nikoga. Stotinu pitanja u glavi. Gdje je menza? Zašto ne zvoni za kraj sata? što je to akademskih 15minuta? Kada prestajem biti brucoš? Da li da priđem nekome ili ću čekati da netko priđe meni?...

I prisjećajući se tako svojih prvih dana u Zadru, na pamet mi dođe ova generacija brucoša koja nije ni svjesna što ih sve čeka. Osim sto ih je snašla čitava gungula oko državne mature i poprilično čudne prijave za fakultete, sada je red na famoznoj „bologni" koja je i generacijama prije njih počupala hrpu živaca zbog neshvatljivih pravila, odluka donesenih u zadnji tren i raznih drugih nelogičnosti. Sve je to dio privikavanja na „bolognu" kažu profesori. No, na kraju se sve opet lomi na leđima jadnih studenata, a profesori sami odlučuju što im odgovara iz „bologne", a što ne.

Davno, na prvoj godini tješila nas je jedna profesorica kako faks ne završavaju pametni, već uporni. I moram priznati da sam se i ja kroz četiri godine studija uvjerila u to. Oni neupućeni pitati će se: „što ne valja u toj bologni?", a oni upućeni će samo potvrdno klimati glavom na ono što imam za reći. Ili se bar nadam da će klimati.

Po toj famoznoj bologni svako sveučilište, pa čak i svaki odjel nameće svoja pravila. Studenti se gube u tim silnim odlukama i promjenama u zadnji tren, povlače za rukav profesore, tajnice odjela, tete u referadi... Ti koji donose odluke reći će da nas žele ustrojiti, natjerati da dajemo ispite u roku i još svašta nešto. Ali budimo realni, sve odluke su donesene tako da se na ovaj ili onaj način izvuku novci od studenata. I sve mi je to pomalo licemjerno od strane istih ljudi čiji je sustav studiranja omogućavao dugo i bezbrižno studiranje bez straha od gubitka studentskih prava ili što je još gore - prava studiranja.

Danas je stanje ipak drugačije. Svi studenti upisuju studij besplatno. A hoće li studij nastaviti besplatno ovisit će o tome kakav će uspjeh imati na fakultetu, a prvenstveno hoće li redovito upisivati sljedeću godinu. Naravno, kriterije o tome će donijeti svako sveučilište zasebno. Stvar je, u glavnom, vrlo jasna i nemam ništa protiv toga. Voljela bih samo da je moja generacija imala takvu priliku , jer ne bih potrošila vise od 15 000 kuna samo na plaćanje školarine.

Grozno je u svemu tome što se ne može prenijeti niti jedan jedini ispit na višu godinu studija ili pak  što se statusom apsolventa gube studentska prava (pravo na korištenje iksice, rad preko student servisa, stipendije...).

Ne znam je li i u drugim gradovima ovako, ali kod nas u Zadru to tako funkcionira. A sve bi se to dalo progutati kada senat ne bi donosio odluke tri dana prije kraja ispitnih rokova. I onda se još usude narugati nam se da smo znali što nas čeka. Pa čekajte malo!!! Kako smo mogli znati? Ni vi niste znali do prije tri dana, kako ćemo tek mi znati?

Strašno me ljuti sve to. Gledam već danima ljude na faksu kako hodaju kao zombiji i love se za slamku kako bi nastavili studirati. I to toliko da se odjednom pojavio status „s student" kojem se navodno odobrava upis na višu godinu studija bez obzira na broj ispita i ostale okolnosti, ali s time da ti studenti gube studentska prava. Ne znam je li ta informacija točna ili nije.  Još da smo u Zagrebu bilo bi mi žao tih studentskih prava, ali ovako... uopće se ne želim doticati pitanja menze i ostalih problema jer bih mogla napisati knjigu, a ne kolumnu.

Usprkos svemu tome, ne želim da studentski život ispadne toliko crn. Ipak, nakon napornog tjedna uvijek dođe vikend. E to treba iskoristiti. Nije da ima puno mjesta za zabavu, ali svatko može naći svoje mjesto pod disco kuglom. A da ne spominjem famozne studentske party-e po iznajmljenim stanovima, raspjevane večeri uz gitaru na klupici, pa mamina zaleđena spiza koja je putovala nekoliko sati autobusom podgrijana na Gorenje štednjaku starom bar trideset godina. E to je tek život. Za to vrijedi studirati. Tada zaboraviš na „bolognu", dotičnog isfrustriranog profesora i koliko još imaš do kraja mjeseca.

Zato, dobrodošli brucoši! Želim vam uspješan početak akademske godine, ali i daljnjeg studiranja i to bez plaćanja. Svim ostalim malo iskusnijim kolegama želim da budu uporni, a povremeno i pametni kako bi došli do željenih diploma. Pred nama je još jedna burna akademska godina, sretno! Trebat će nam.