Svi mi koji živimo uz more teško bi nekom kontinentalcu objasnili koje osjećaje ono budi u nama. Svatko je na svoj osoban način vezan uz njega i svatko bi mogao ispričati svoju priču. Nekome, kome je more strano, bi zasigurno bilo veoma teško shvatiti tu silnu strast i ljubav.

Kada sam ja upisivala fakultet dvoumila sam se između Zadra i Zagreba. Zadar je grad mog djetinjstva i grad u kojem sam provela najljepše trenutke svih školskih praznika (ljetnih, uskrsnih, zimskih...).  A Zagreb? Zagreb je nudio razne mogućnosti za studente, milijun stvari kojih nema u nijednom drugom gradu u Hrvatskoj, ali ipak imao je jednu manu. Nema more!

Mnogi se i dan danas čude kad kažem da nisam mogla otići u Zagreb jer ne znam kako bih živjela bez mora. Zadar je presudio zbog moje emocionalne vezanosti, ali ponajviše radi mora. Nisam mogla zamisliti da se probudim u jutro i ne vidim ga, da odem na kavu i ne sjednem negdje uz obalu, da ne mogu osjetiti taj njegov miris, čuti šum valova...

Sada vam je možda jasnije što sam htjela reći na samom početku i kako je svatko od nas, koji živi uz more, na neki način povezan s njim.  Ne samo da mislim, nego sam uvjerena da svaka osoba koja je na bilo koji način doživjela more, ne može ostati ravnodušna. Pa makar se sve svelo na brčkanje u plićaku na nekoj od naših plaža.

Postoje ljudi koji ga poput mene obožavaju. Vole ga gledati, mirisati... Ali sve to, onako iz prikrajka. Točnije, oni koji se drže stare narodne „Fali more, drž' se kraja". No, ima i onih koji su hrabriji, koji su neustrašivi i vole mu prkositi To su oni koji čitav svoj život provode na moru, naši pomorci, ribari... Oni žive s njim.

Muškarci često tu svoju ljubav prenose na papir, te pišu o svojoj opsjednutosti, iskonskom nagonu za lovom... I svi im se uvijek na neki način dive, razumjeli ih ili ne.

Ali nitko ne priča o ženama koje redovito ispraćaju svoje muškarce i iščekuju i strepe nad njihovim povratkom. One ne prenose svoje osjećaje na papir, one trpe tiho i u tišini. Nitko ne pita koliko im se srce steže kada voljeni odlaze. Nebitno, bili oni pomorci ili ribari. Nitko se ne pita kako odgajaju same djecu i kako drže sva četiri kantuna kuće. Naći će se uvijek nekoliko zlonamjernika koji će reći da su same izabrale takav život. Naravno da jesu. Ali, koliko god se mi trudili biti razumni, mora se priznati da srce ne bira. Ljigavo zvuči, ali uvijek u životu ispadne da odluke koje su donesene srcem, često nisu razumne.

U zadnje vrijeme je postao jako popularan podvodni ribolov. Neki se njime bave rekreativno, samo dok more drži ljetne temperature i dok je toplo, a neki su jako zagrizli pa ih možete vidjeti zimi kako u pet sati u jutro, dok neki zatvaraju lokalne kafiće, kreću na ribe u nadi da će biti koji dobar ulov.

No, uz sve ljepote koje more pruža, ono često zna biti okrutno i opasno. Tako je prije nekoliko dana uzelo još jedan mladi život. Dušan Vilhar bio je jedan od onih zaljubljenika u podvodni ribolov. Iako je bio vrhunski ronilac i ribolovac, more je ipak bilo jače. Pronašli su ga mrtvog na 35 metara dubine. Ovim sam htjela podsjetit na sve one koji su na ovaj ili sličan način skončali život, te odati počast ovom mladom muškarcu.

Istraživanja pokazuju da je u 10 godina Jadran uzeo oko 210 života. Logično je da najviše stradavaju neiskusni kupači i turisti, no ipak istraživanje je također pokazalo da je kobno i ronjenje na dah. Nisam stručna objašnjavati uzroke smrti podvodnih ribolovaca, ali činjenica je da na moru stradavaju i početnici i profesionalci zbog toga što se pogreške događaju lako, a vrlo ih je teško ispraviti, često nikada. Ljudi se uvijek čude kada stradaju iskusni ribolovci. Možda se to može objasniti time da oni zbog svog iskustva i veće hrabrosti podcjenjuju more i njegovu razornu snagu. Zato treba voljeti more, treba živjeti s njime, ali treba ga se bojati i poštivati. Na kraju krajeva, najmanji je problem da se ostane bez večere samo da se voljena osoba vrati živa i zdrava.