Jednom morate naići na zid. Lupam glavom, smijem se i promatram kako to izgleda u prozorskom staklu. Glupo, ali ne mogu si pomoći. Otkrila sam još jednu stvar koju ne mogu, a njih, vjerujte, ima puno.

Ne mogu izvesti kolut unatrag. Ne mogu se odreći kave. Ne mogu pucati zglobovima.

Ne mogu opisati seks.

Mislim, mogla bi to učiniti bezveze. Onako, kao u kiosk-ljubićima. Njezine grudi tako bijele i podatne, raspadala se od užitka, vrući dodir i tako to. Kako pisati o seksu, a da to ne bude vulgarno, patetično, blesavo, nego da ima literarnu vrijednost? Za mene još uvijek nemoguća misija.

Sedamdesete i osamdesete kod nas su bile književno potentne. Čitali bi nešto erotsko po 'domaći'? Potražite zbirku 'Libido.hr'. Iako se naši pisci ne srame eksplicitnih opisa seksa (pozdrav Glamuzini, Valentu, Jelinčićki, Ilinčiću - svaka čast), U Hrvatskoj još nemamo nešto što je u svijetu poznato kao 'Bad Sex Award'; književna nagrada koja se dodjeljuje od 1993. godine za najgori opis seksa u suvremenoj literaturi: smiješan, neukusan ili pak sirov, a inicirao ju je londonski časopis Literary Review.

Stručni ocjenjivački sud uz proglašenje pobjednika (ako ga takvim možemo smatrati..!) uvijek iznese i objašnjenje zašto je baš taj opis osvojio ovu nagradu. Nitko nije pošteđen opakog žirija, ni debitanti, kao ni velika i prepoznata imena suvremene književnosti.

A bilo je tu svega.

Tom Wolfe uistinu je šokirao čitatelje opisima seksualnog odnosa u knjizi 'Ja sam Charlotte Simmons, priči o studentskom životu na jednom od elitnih američkih sveučilišta.

'Klizeći, klizeći, klizeći, klizeći pošao je jezik', počinje jedna od rečenica koja mu je priskrbila nagradu. 'No, ona se pokušavala koncentrirati na ruku, ruku, pošto je ona imala cijeli njezin torzo za istraživanje a ne samo otorinolaringološke šupljine - o, Bože, ne samo na mjestu gdje se meso dojki spaja s kožom na prsima - ne, ruka je obujmila njenu cijelu desnu stranu - sada!', napisao je Wolfe.

Dobitniku nagrade svake se godine uruči statua nalik filmskom Oscaru, uz bocu šampanjca, naravno, ako se uopće pojavi na dodjeli. Wolfe je bio prvi pisac u povijesti nagrade koji je poziv glatko odbio.

Norman Mailer nagradu je osvojio post mortem za atraktivan opis usta koja su se 'nasapunala njenom životnom snagom, okrenuo se i prigrlio njeno lice strašću svojih usana i lica, spreman barem prodrijeti u nju s pohotnom snagom, ući u njenu pobožnost'.

2006. Iain Hollingshead suce je 'osvojio' svojim opisom seksa u koji je uključio 'roktanje, skvičanje, bljeskanje nepovezanih sličica i eksploziju milijun čestica pred očima'.

John Updike poznat je po svojim seksualnim metaforama, a 2008. dobio je Bad Sekx Award za životno djelo. To je pisac koji je čitateljima predstavio ženu koja se usred 'rastućeg, Wagnerijanskog krešenda' pita jesu li 'Spodderovi, kao što je traženo, bili na sastanku o čišćenju vrtnih puževa'.

A što reći na Rachel Johnson koja je prste glavnog junaka opisala kao 'moljca uhvaćenog na žarulju lampe', a njegov jezik kao mačku koja 'licka svoju kremastu hranu tako da joj ni jedna kap ne promakne'?

Među ovogodišnjim finalistima našao se i bivši engleski premijer Tony Blair: 'Te me noći uzela u naručje i tješila me, rekla ono što sam trebao čuti, okrijepila me. U noći 12. svibnja 1994. sebično sam trebao ljubav koju mi je dala Cherie. Pojeo sam je da mi da snage. Bio sam životinja koja je slijedila svoj instinkt', napisao je Blair u 'Putovanju'.

Zašto je tako teško pisati o seksu?

Možda zato jer se tu 'sve zna' i zapravo se nema što novoga za reći? Ili zbog toga što smo ograničeni rječnikom (koliko puta možemo reći nježno, toplo, divlje, a da ne bude do-sa-dno?) Ne možemo se poslužiti metaforama u neograničenoj količini, jer i to vodi u slijepu ulicu. Do zida. Rijetki su pisci koji uspijevaju sigurno i impresivno opisati ono što balansira na granici ukusnog erosa i besmislene pornografije.