Jesen je, definitivno, najdepresivnije doba godine. Završavaju godišnji odmori, postaje hladno, kišno, počinju školske obaveze. Sve se vraća u svoju kolotečinu i sve se čini tako beznadno.

Čak nam se i priroda ruga. Stabla postaju siva i ogoljela, zelenu travu je progutalo bljuzgavo blato, sivi oblaci se nadvijaju nad nama, dani su sve kraći i hladniji. Pa kako da nas ne obuzme neka tuga, nostalgija za ljetom? Svi se grozimo opet ući u čizme i kapute. Zar ne bi bilo lakše biti stalno nesputan u ljetnoj odjeći? Počinju prve viroze, pa čak i gripa već tiho kuca na vrata. Samo još da se pomakne sat idući vikend i krene smračivati u tri popodne, tek onda me hvata depresija.

No, ima čari u toj jeseni. Nekako, odgovara nam čak i ta depresija. Pa tko je vidio stalno biti sretan? Bar, smo mi takav narod da nam nikad ništa ne valja, da volimo uvijek biti u g****** i koprcati se kao svinje u blatu. Pa eto, s jeseni nam je prikladno došao i Sanader. Kad već sve ide k vragu, neka nam se i on vrati. Iako mi se ovi dani čine dovoljno tmurni da ne spominjem politiku u kolumnama, nisam mogla odoljeti ovom zajedljivom komentaru.

Oduvijek se priča kako je hrana lijek za depresiju, odnosno da nam ona stvara neki osjećaj ugode kada smo loše raspoloženi. Nije samo čokolada taj lijek. Ne vole svi čokoladu, iako mene sigurno uvijek izvlači iz krize koliko god mi smetala brojka na vagi (znate da nama ženama nikad kila premalo, a nikad para previše). Mene jesen veseli samo zbog jedne jedine stvari, a to su kesteni!!! Neki sad kolutaju očima i misle „Fuuuuuuj, o čemu ona priča", dok se drugima u glavi vrte slike kesten pirea, pečenih kestena, rolade od kestena, kesten torte i raznih drugih delicija.

Ja sam od onih kestenoljubaca koji su jako izbirljivi po tom pitanju. Tako da kod mene ne igraju veliku ulogu Konzum kesteni, Kaufland kesteni, Italija i ostale zemlje kesteni. Ja glasam za naše domaće, prave, hrvatske marune.

Mnogi ne znaju razliku između običnog pitomog kestena i maruna i ne krivim ih zbog toga. Marun je oplemenjena sorta pitomog kestena. Najviše ga ima po obroncima Učke, u okolici Lovrana, Opatije i Mošćeničke Drage, pa se zato još naziva i "lovranski marun". Marun je izgledom veći, svjetlije ljuske (koja se lako odvaja) i slađi od običnog kestena. Postoje različita mišljenja o tome kako su nastali lovranski maruni, a najzastupljenije mišljenje je da su nastali križanjem domaćih divljih kestena i sadnica koje su lovranski pomorci donijeli najvjerojatnije iz Japana ili neke druge zemlje Dalekog istoka. Kako spadaju u najkvalitetniju vrstu kestena, s njima se mogu usporediti samo slovenski Gorički maruni, ali samo usporediti!!! To je isto kao i kad je u pitanju more, mogu se usporediti da imaju more. Ali more je naše i jedinstveno kao i maruni!!!

Postoje dva tipa maruna. Prvi je "branac" odnosno marun koji se bere kada padne bez onog bodljikavog oklopa. Taj tip maruna nije trajan za držanje i namijenjen je brzoj uporabi. To su zapravo oni maruni koje ljudi skupljaju po, većinom privatnim, šumama.

Drugi tip zvan "dubenac" kasnije sazrijeva, sakuplja se u hrpe, ali ostaje u bodljikavom oklopu, pokriva se granama i lišćem i ostavlja dozrijevati još mjesec dana; prirodno konzerviran, duljeg je vijeka za uporabu (najčešće do Božića), te je kvalitetniji i skuplji. Na te hrpe možete naići kada berete kestene po šumama. Izrazito je zabranjeno dirati te hrpe jer su ih načinili vlasnici zemlje po kojoj hodate i berete kestene.

Maruni su i iznimno zdravi. Sadrže gotovo sve mineralne soli, komplekse vitamina i esencijalna ulja koja izvrsno utječu na ljudski organizam. Kesten se često naziva  kraljevskim i najvrijednijim voćem srednje Europe.

Sada kada sam pomnno opisala te moje drage slatke marune jasno vam je zašto sam pravi gurman kada su oni u pitanju. Pa ima li išta ljepše kada šećete gradom i osjetite onaj miris pečenih kestena, pa ne možete proći kraj onog barbe i ne kupiti jedan tuljak koji vam prvo malo zagrije ruke i onda se borite s ljuskom, kidate je da bi došli do slasnog ploda. I kada sve fino pojedete, ostane vam izdajnički crni trag na prstima i pod noktima, no ništa nije važno u zamjenu za taj užitak.

Ja najviše volim kada moja mama ode u šetnju i branje kestena po lovranskim šumama i donese prave pravcate marune; i onda mi to skuhamo i čistimo do dugo u noć. Čišćenje je, definitivno, najgori dio u cijeloj priči, ali kad ih tako volite ni to nije toliko teško. Ja uvijek glasam za kuhane marune, jer pečeni znaju biti poprilično suhi i manje slatki i ukusni, ali o ukusima kao i okusima se valjda ne raspravlja.

Svi koji me bar malo poznaju, znaju da se ne mogu pohvaliti kuharskim umijećem. Ali kada su kesteni u pitanju ništa nije prepušteno slučaju. Moja torta od kestena je za prste polizati.

Čim krene sezona kestena, oni meni tako uljepšaju doživljaj jeseni da čak i ona ogoljela stabla izgledaju simpatično i blatnjava zemlja izvrsno pristaje mojim novim čizmicama. Hrana stvarno čini čuda, pa bili u pitanju kesteni, čokolada ili neke druge jesenske delicije. Zapravo, jesen može biti stvarno divna kada zamislimo klipove kukuruza kako se njišu na poljima, seljake kako iskopavaju krumpire, pa onaj kupus od kojeg će nastati fine sarmice, pa voćnjaci puni jabuka, šljiva i krušaka. A bez oraha nema ni božićnih kolača. I lude gljive imaju svoju draž. Dobro, ne baš lude. Mogu proći vrganji. A možda još najljepši prizor je onaj na vinograd gdje se veselo bere grožđe koje će se poslije pretvoriti u vino.

Nekako mi se činilo smiješno pisati o jeseni.  Cijelo vrijeme sam se osjećala kao u osnovnoj školi kada smo svake godine pisali glupe sastave na teme poput „Jesen u mom gradu / kraju / selu„, „Moj doživljaj jeseni" i slično. Ali opet činilo mi se bitno oraspoložiti vas u ovim tmurnim, kišnim danima i podsjetiti kako jesen može biti lijepa i nikako depresivna ako znamo uživati u njoj i njenim plodovima. A ako i dalje ne vidite nikakve draži u jeseni: kestene u ruke (ako ih baš ne volite, može i nešto drugo), sjednite ispred televizije, gledajte sabor (u sapunicama je do sada sve viđeno) i našeg Ivu, Bebija i ostatak ekipe, te se nasmijte tom cirkusu. Na kraju krajeva, čisto sumnjam da nekome ruganje loše ide, a i smijeh uvijek popravi raspoloženje.