Može li jedan veliki, ružnjikavi objekt postati top tema u Zadru?

Još se sjećam svog Prvog puta, bilo je to neposredno prije nego što smo počeli živjeti pod općom opasnošću, stisnuti u deset kvadrata uz jedan vrlo glasan kalorifer i radio na baterije. Did' i baka, mama, tata, i jedan par dugogodišnjih prijatelja, jer tada se još svakodnevno družilo (zamislite - uživo), nesebično je dijelilo iće i piće. Tada se još međusobno slušalo, jer nije bilo mobitela u čiji se ekranić danas stalno zirka, u slučaju da je došla kakva važna poruka ili poziv. Tada se još nije čudilo kad bi vam netko učinio uslugu i nije tražio ništa zauzvrat.

Bio je to poseban dan, znala sam da ćemo krenuti prije ručka i cijelo sam vrijeme proučavala lica odraslih, ne bi li odmah skočila, čim ugledam naznaku: polazimo! Od susjede čula sam divne priče o tom Mjestu. 'Tako je veliko da se možeš izgubiti. Moraš držati mamu za ruku', poučila me. Rekla je da imaju sve igračke koje postoje na svijetu, slikovnice, bojice, stripove, plastelin, dječje instrumente i bezbroj vrsta sladoleda, a ispred se prodaju kokice i šećerna vuna, svira glazba, cijelo vrijeme, kao u lunaparku! Kad smo se napokon parkirali, mama je uzela kolica. Ogromna, mogli su me voziti u njima. A onda smo ušli, pod neonsku rasvjetu, u labirint akcijskih cijena.

Moj prvi odlazak u trgovački centar.

Uzbuna. Granate. Pada Knin. Bježimo kod tete u Beč. Ljudi moji, to su još devedesetih bili napredni trgovački centri, trgovački Schonbrunni puni privlačnih artikala, ljubičastih čokolada, šarenih limenki, krznenih bundi i haljina sa šljokicama, uz miris prženih krumpirića i luka. Moje prve cipele, pristojna, zimska jaketa i špangice. Slikovnica 'Arielle Die Meerjungfrau'. Na njemačkom, nema veze, tko je uopće mogao birati.

Kada možete birati, onda vam se zapravo i ne da. Tako i mi možemo ponedjeljkom u Interspar, utorkom u Mercator, srijedom do 'starog' Trgovačkog na Relji, četvrtkom do 'novog', petkom do Plodina, subotom do Konzuma, nedjeljom do Kauflanda, i još ih nisam sve nabrojala. Let's hang at the mall! Ima ih na bacanje.

Ono što mene zaista zabavlja jest činjenica da se toliko ljudi ponaša kao moja malenkost u Beču '91. Oni su začarani. Kao djeca. Nikada im nije dosta. Nisu na dopingu, nego na shoppingu. Uvijek im nešto treba. Zapravo, nije važno što se kupuje, važno je kupovanje samo. Tjedna Velika nabava je prošlo svršeno vrijeme. Danas imamo obiteljski izlazak u trgovački centar koji pogoduje potrebama svakog člana obitelji: najmlađi se mogu zabavljati uz animatorice, brzinska manikura za mamu, odjel tehnike za tatu, obavezan kafić. Sada već otkrivam toplu vodu, no to što je problematika prežvakana ne znači da je doživjela pomak prema poboljšanju. Naprotiv, toliko je prisutna da smo na nju razvili - imunitet.

Moja prijateljica ima 'opravdanje'. Kada zahladi, tamo može poći sa sinom jer je zatvoreno i toplo. Takvo opravdanje ima još stotine majki, čija djeca također šmrckaju i kašljuckaju u ventiliranim prostorijama, da bi im nekako prošlo još jedno poslijepodne.

O novom super centru pisalo se, pisalo, a vjerujem da će se pisati i dalje. Smrdi, smrdi, užasno smrdi. Od samog početka. Malo hoće, malo neće, korak naprijed, dva natrag. I onda napokon osvane taj dan. Buđenje u cik zore, kreće se, stiže i paf! Poljubi se vrata. Odgoda. Papirologija zaštekala. Koji peh. A nije se posrećilo ni radniku koji je zbog pada na gradnji centra završio u bolnici.

Tko je bacio kletvu na to mjesto?

Možda neka tajanstvena osoba koja smatra da to našem gradu ne treba; koja primjećuje kako je stara jezgra na infuziji, kako se stanovnici grada i okolice sve više okreću prema golemim skladištima koja im obećavaju zabavu, užitak, zaborav i - tanji novčanik.

Osoba koja neće zaboraviti đir po gradu zbog 3 +1, gratis, ili 'do kraja zaliha'; kojoj je veći gušt popiti kavu u gradu, dok gleda kako pomladak ne leti po pokretnim stubama, nego razbija koljena na stoljetnom Forumu.