Silno se trudimo živjeti u svijetu koji ne poznaje predrasude, valja se hodnicima ravnopravnosti i zadire od spominjanja šovinizma. Kao što rekoh, silno se trudimo. Što ne znači da nam baš i uspijeva. Puno smo evoluirali, to je istina. Davno je žena ostavila pećinu kao kućno ognjište i sama se otisnula u daleki svijet. Ajme meni, nije valjda?!

Ne znam kako su komunicirali, ali mislim da je to bila reakcija. Međutim, jesu li se stvari baš toliko promijenile? Ili je naša percepcija još uvijek varljiva? Ne mislim da se nismo makli iz pećine. O ne, žene su se tada borile i izborile za nas u ovom vremenu, koje im zahvaljujemo kako najbolje znamo. Pa i ovako. Međutim, zakaže naše društvo još uvijek.

Još ima neandertalaca koji svojim muškim genima mašu pred nosom i misle da su Bogom dani jer piške stojećki. Ma nemoj. Nije se rodio taj koje će mene uvjeriti da su žena i muškarac dvije različite kategorije kad se ravnopravnosti tiče. Uvijek je netko jednakiji među jednakima. I to me muči.

Možemo mi živjeti u naoko savršenom svijetu, gdje naizgled caruje jednakost i gdje se pravda dijeli po načelu zasluga. Sve je to relativno. Kao i vječna borba, ne dobra i zla, nego kromosoma i broja dlaka na licu. Samim rođenjem pripadamo nekom pokretu. Od kojeg se ne može pobjeći i s čijeg pravca nema nazad. Zašto je to tako? Zašto bi me kroz cijeli život obilježavalo što me majka (srećom) rodila kao žensko?

Nekako mi se čini da još puno moramo napraviti po pitanju emancipacije. Njoj se sigurno štuca koliko ju spominjemo, no zaobići ju bilo bi ravno grijehu. Ta često spominjana emancipacija našle je kroz teške labirinte revolucije, put do umova velikih žena koje su se odlučile boriti za sebe i za nikog drugog. Često se pitam, u trenucima (koji su rijetki i samim time potpuno zanemarivi) kad mi zatreba pomoć velebnih muških mišića, jesmo li dobile ono što smo tražile?

A tražile smo ravnopravnost. Tražile smo emancipaciju, jesmo li je dobile do kraja? Postavlja se i pitanje uspjeha. Nije isto jeste li muškarac ili žena kad se o uspjehu govori. Kad naoko mlad čovjek u kratkom vremenu postigne zavidnu karijeru i uspne se na društvenoj ljestvici do neslućenih visina, on je ponos i dika hrvatskog naroda.

On je pravi izdanak muške vrste kojemu je po opisu bitno prehranjivati obitelj i ganjati karijeru. On je svojim radom i požrtvovnošću postigao uspjeh i to mu nitko ne može oduzeti. Kad to isto napravi žena? To je već druga strana te iste medalje. Jer ona to sigurno nije sama postigla. Ona je upitnog morala, došla na tu poziciju preko kreveta. I amen. Nema drugih razloga. O zašto je to tako?

Zašto je svaka žena koja uspije u životu uvijek označena kao nečija kćer, majka, ljubavnica? Zašto ju se mora etiketirati i njen uspjeh stavljati pod povećalo? Tražiti nekog muškarca koji je od nje stvorio to što je ona sama gradila. Ubija me u pojam taj poriv da iza svake uspješne žene tražimo muškarca koji joj je to omogućio. Ne možemo se pomiriti da je to ipak moguće? Ma dajte, pa žene vam se na to smiju i samo odmahuju rukom. Jer ih to tjera dalje. I jer se uvijek moraju dokazivati više od muškaraca u poslu. Pogotovo ako su mlade i uspješne, što im se uzima kao dupla greška.

One bi trebale rađati male Hrvate, a ne ganjati karijeru. Ako to naprave, navukle su bijes. Kad pak odluče rađati male Hrvate, ni to nije dobro. Jer ako poslodavci ne žele da im rode na radnom mjestu, moraju na porodiljni. Opet nije dobro, jer postoji mogućnost da ih posao neće čekati. Kontradiktornost je drugo ime za ljudski rod, a bome i ovu državu u kojoj živimo. Gdje se uspješnost očito kažnjava, a uspješne žene etiketira.

Ne morate ih voljeti, one to ne traže. Samo im odajte priznanje za trud. Evo nam prije par dana premijerka dobila nagradu u jednom američkom časopisu za ženu godine. Laskava titula, nema što. Krenuli su raznorazni komentari. Ona je sama kao žena na tako visokom položaju milijun puta bila obilježavana samo zato što je - žena. Voljeli je vi ili ne, posve je nebitno.

Zapeo mi je jedan komentar za moje osjetljivo uho. Jednog poznatog intelektualca, štoviše sveučilišnog profesora, koji je rekao da se ne bi trebale dijeliti nagrade kojima je kriterij - rodna pripadnost. Iako riskiram da me se proglasi nečijom kćeri, ljubavnicom ili priležnicom, stvari su takve.

Uspješne žene s financijskom neovisnošću moraju se suočiti s tim. I tijekom cijelog života boriti se s neprijateljem. Istim onim s kojim liježu u krevet. Moram priznati da je i poznata ženska solidarnost kao i gore spomenuta emancipacija, zakazala. Zašto? Jer smo jedna drugoj postale neprijateljice. Jer smo sklone tihom ratovanju takozvanim ženskim oružjem, a ono se zove ljubomora.

Kako bi narod rekao, ne možeš biti i svetica i kurba. Ali po Jeleni Rozgi i uvaženoj Vjekoslavi Huljić, biti žena, majka i kraljica - možeš. S dužnim poštovanjem prema objema, stih nema neku pjesničku vrijednost. Ali je dobar pokazatelj svega što žena može biti. Multipraktik jednom riječju. Ali, to je već neka druga tema za neku drugu kolumnu.