Baviti se temama koje su socijalno osjetljive i grebu po marginama teških pitanja i pronalaska odgovora, nezahvalan je posao. Ali ne mogu se baviti prozaičnim temama poput vraćanja korijenima i prirodi, jer sam dio društva. Pojedinac kojem je stalo da svima bude bolje, nikom na štetu.

Potpuno svjesna da ne živimo u savršenom svijetu i da nam nije baš bajno. Ustvari, na rubu smo ponora. Onog istog koji vodi u neizvjesno sutra. Ne puštamo prošlost, budućnosti se ne nadamo. Jesmo li kao društvo postali ogorčeni i pesimistični? Naše društvo je ....

Nadopunite rečenicu prema vlastitom nahođenju. Što biste napisali? Korumpirano, nezdravo, nezrelo, propalo, nesenzibilizirano...

Nanizali biste negativne epitete, gotovo sam sigurna. Društvo se definira kao cjelokupnost međusobnih odnosa ljudi. Dakle, mi smo društvo. Nemamo nikog drugog okriviti za stanje u kakvom jesmo, iako smo skloni tome. Zakazali smo. Jesmo, jesmo. Negdje je puklo, negdje je pošlo po krivu. Gdje? O ne, upirati prstom pomalo je nezahvalno.

Svjedoci smo vremena u kojem tzv. zviždači ne prolaze najbolje. Nekako je najsigurnije pokriti se preko glave i gledati svoja posla. Ne vidjeti pored zdravih očiju. Tko nas je to naučio? Reći ćete, život. Iskustvo nas je naučilo nepovjerljivosti. Politika se nameće kao najočitiji primjer. Koja se vodi onom, ako ne može drugačije onda pošteno.

Na stranu kakva nam je ona sada, politika je po opisu plemenita djelatnost koja za ideju ima dobrobit svih ljudi. Gdje se to pogubilo? Nije politika pokvarena, ljudi koji se njome bave na oportunistički način su je pokvarili i iznevjerili. Oni staroga kova, s primjesom mladeži kojoj je zaista stalo. Pa tako razumijem mlade ljude koji se uključe u politiku. Vodeći se nekim svojim idealima, idejom poštenosti i patriotizma, nastoje napraviti nešto za dobrobit svoje zajednice. Ili društva. Nas. Onda negdje na putu pođe po krivom.

Osobni interesi nadjačaju one ideale s početka, ruke ogrube, a mozak otupi. Kad mogu drugi, mogu i ja. Zar zaista ne vidimo ono najočitije? Zar ne vidimo prst pred nosom? Politička opredijeljenost posve je nebitna. Jer više nema smisla. Jer su svi političari isti. Zašto ih imamo? Kunu se u poštenje i neovisnost, a prvom prilikom izdaju integritet koalirajući s crnim vragom ako će ih to dovesti na vlast.

A vlast je slatka. I uvijek drži jabuku u ruci, samo je pitanje koliko ste snažni da je ne zagrizete. Daleko smo od toga da imamo posve poštenu vlast koja će nas voditi ka boljem životu i obilju. Zato se nemojte čuditi što su nam mladi ljudi razočarani. Bijesni, dišperani, melankolični. I ja sam. Ljuta, razočarana, pomalo odustajem. Padaju mi na pamet dva lijepa pojma; solidarnost i društvena svijest. Oboje smo negdje pogubili, možda ni ne primijetivši.

Gledamo sebe, jer nitko se drugi za nas pobrinuti neće. Čak ni oni kojima smo, sada posve svjesno, predali svoju budućnost u ruke s nadom da će s njom napraviti najbolje što znaju. Kako li smo se samo prevarili. MI, za***ano društvo. Govore nam da samo kritizirati znamo. Istina. I kad imamo priliku pokazati svoje mišljenje, MI to jednostavno ignoriramo. Zašto? Ne znam. Zaista ne znam.

Imam dojam da smo kao društvo totalno nepovezani. Osim kad se jedne stvari tiče. A ona je, možda posve neprimjereno - sport. Onda smo svi kao jedno, veliki Hrvati koji deru grla kad reprezentacija igra. Oni se prikazuju kao veliki domoljubi, iako su posve legalno i legitimno samo obični ljudi kojima je itekako dobro plaćeno da trče po travnjacima. Shvaćate?

Pomiješali smo prioritete. Izigrali smo ono čime se najviše ponosimo. Domovinu. Mislite da je to prejaka riječ da bismo je tako olako upotrebljavali? O ne, upotrebljava se ona gdje joj je mjesto i gdje nije. Izigrali smo ponos, izigrali smo trud, zaboravili smo koliko nam je trebalo da budemo tu gdje jesmo. Svoj na svome. Za sve nam je kriv Balkan. To je nekako najlakše reći. Kao da smo s time obrisali svu svoju odgovornost i jednostavno lopticu prebacili na ono čime ne možemo upravljati i na što ne možemo utjecati. To je najlakši put. Je li ispravan?

Sami prosudite. Ono što me ljuti je što nikako ne shvaćamo da radimo protiv sebe. Pa jednu državu imamo, a tu smo dobro zabrljali. Ovo je jedna posve neočekivano depresivna kolumna, jedan depresivan pogled na svijet. Fige držim iza leđa, nadu ipak ne gubim, brinem za buduće naraštaje. Razočarana politikom i društvom, ostavljam vam na čitanje. Poruka? Na kraju ovog teksta je nema. Meni na dušu, vama na razmatranje.