Kad mi se pružila prilika za komadić plavetnila medijskog neba, nisam imala pojma gdje me to moje piskaranje vodi. Ajme dite, di ćeš ti u te novine.

Da ne govorim koliko je pojam kolumne zbunjujući. Kao forma pogotovo. Kad sam se pomirila s tim da je kritika normalna i ako želim ostati psihički zdrava, moram to prihvatiti, bilo mi je lakše. Jer svatko ima pravo na mišljenje. Pa bilo ono potpuno drugačije od moga. Jer je to normalno i ljudski.

Osnovne karakteristike demokracije su sloboda govora, s kojom se za ručicu drži medijska sloboda. Sasvim razumljivo. Nećemo se baviti time tko „drži" koji medij, koliko su oni zaista slobodni i protiv koga pišu. Na vama je da iz mora dnevnih vijesti, novina, časopisa ili portala izaberete onaj kojem ćete vjerovati.

Tamo, naravno, ima svega. Od objektivnog izvještavanja, preko mrvice žutila do potpunih laži. Naravno da biste trebali razaznati koji medij kako piše, pa onda donijeti sud. Njihova osnovna zadaća je informirati ljude o svemu, potpuno nepristrano. Gole činjenice itekako su poželjne.

Pa je tako ovih dana izglasan proračun. Ajde da smo se i toga riješili. Od cijele te gungule oko većine, odlaska oporbe i inih bitnih stvari, meni je u glavi samo ona scena Sanadera s flasterom na glavi. Ta je slika, osim one da uporno njega snimaju jer je to narodu zanimljivo, obišla sve medije. To vam se zove, dragi moji, snaga medija. Koja je neporeciva i protiv nje se zaista teško boriti.

Ako se složite s onom da nije vijest kad čovjeka ugrize pas, nego kad čovjek ugrize psa (nemojte to tako doslovno shvatiti!), razumjet ćete kako mediji dišu. Međutim, ne možemo njih kriviti za sve loše. Ne, ne. Nemojte ubiti glasnika! A često taj isti glasnik nagrabusi i to dobro.

Koliko puta ste čuli da je na nekoga pokrenuta medijska hajka? Ooooo da, uvijek se te velike ličnosti bune kako su im novinari uništili privatnost. Ali, kad ti isti ljudi puste kamere u svoje stanove s velikim prozorima, spavaće sobe i dnevne boravke natrpane lijepim namještajem i obiteljskim slikama, onda im to odgovara. Onda se lijepo slažu s medijima iz prosto jednostavnog razloga jer su im mediji potrebni. Jer na jednu ruku žive od svog imena i prezimena. Pa im je suradnja medija itekako bitna. Sve je to po definiciji super.

Dok ne prijeđe granice profesionalnosti i dobrog ukusa. Pa se onda zbrajaju medijski bodovi. Koliko su jeftini i koliko zaista imaju produktivnosti kod naroda, ne znam. Ali izbora mora biti. Da bismo bili potpuno obaviješteni i imali mogućnost izbora. Pa ako se kome čita kakve gaćice ima koja svjetska ili naša starleta, neka čita.

Ako ne znate što se događa u zemlji i svijetu, tko je s kim i gdje, vi postajete medijski izopćenik. Iako, ja volim sve znati. Ne zato što sam znatiželjna, ako ste to zlobno primijetili, nego ne volim biti crna ovca. Kažu da nam vijestima pune glavu i utječu na mladež. Potpuna glupost. Ako ste dovoljno jaka mlada osoba, koja zna razlučiti važno od potpunog smeća, nema  tog medija koji će vas uvjeriti u suprotno.

Daleko od toga da mediji imaju utjecaja. Samo, na vama je da filtrirate informacije. Da potpuno secirate bitno i proradite te informacije, a ostatak jednostavno pustite da otpluta. Kao i svaka druga informaciju koja nađe put do vaših moždanih stanica. Mediji mogu kopati i iskopati nešto što se jako dobro nastojalo sakriti. Tako postaju uporni glas naroda. Što im je u jedni ruku i zadaća.

Kad se odmaknu od toga i umoče prste u pekmez zvan senzacionalizam, opasno su izigrali svoj integritet. Neću se praviti da ne čitam tzv. žutilo u novinama. Čitam iz istog razloga iz kojeg gledam sapunice. Jer nije toliko štetno za mozak, odmara i zadovoljava onu pomalo voajersku želju za znatiželjom ljudskih bića. I od svega me najviše strah da ću osvanuti negdje na stranicama strašnog modnog suda gdje će me neki Fešn mačak/guru/baba popljucati jer sam prošetala po gradu s mašnom na glavi i u ljubičastim tajicama.

Da nije izašlo u novinama, kao da se nije dogodilo. Čim ugleda svjetlo dana, nagrabusila sam. Ah ta ljudska taština i medijska pozornost...