Ne treba nam simbol duhovnog života, oaza aktivnih građana, mjesto komunikacije, energije i rađanja novih ideja, mi idemo u korak s vremenom

Ne, vrag mi nije dao mira.

Baš sam morala.

Prvo sam samo prošla ispred, điradom po Kalelargi, i vrlo dobro sam znala što se događa. Rojevi, zunzare, sjajnih lica u euforičnom otkrivenju sniženih artikala. Zašto sam u djeliću sekunde odlučila: OK, ulazim - nemam pojma, zdrav razum ostao je pred staklom s kojega je vrištala ultra ružičasta nijansa.

I tako se nađoh u carstvu šarenih polica koje su me odmah podsjetile na dva trgovačka lanca s istovjetnim proizvodima, u kojima vam se nikad neće dogoditi da se nađete sami na blagajni. Iako tamo mahom obitavaju pripadnice ljepšeg spola, mogu se zateći i mužjaci u potrazi za kakvim poklončićem ili oni koji su kozmetički osviješteni pa znaju da je Nivea izbacila novi losion za omekšavanje kože nakon brijanja.

O iskustvu u tim prodavaonicama mogla bih napisati sasvim poseban roman, ali Dolores Lambaša otela mi je naslov (Život u paklu).

Bojim se da je na mene bačeno prokletstvo Cosmeticus Infelicitas. Pa tako sprej ne šprica (pokvaren mehanizam), puder pada na pod i rasipa se u tisuće komadića, maskara stvara grudice, ispostavi se da sam alergična na eterično ulje od lavande itd. Ne, moj odnos s cijelom industrijom uljepšavanja i popratnih proizvoda zategnut je. Botoksiran do bola.

Možda se u meni probudio nekakav drevni ženski nagon koji mi je govorio da se sve može promijeniti. Ipak, čini se da sam odabrala sasvim pogrešno mjesto i vrijeme.

Odmah na ulazu zatrpali su me s nekoliko kataloga i letaka, onih sjajnih na koje možete porezati prst. Onda me neka djevojka bez imalo nježnosti pokušala pretvoriti u kandidatkinju za tzv. make over. Tri penzionerke čupale su se za jeftini prašak za rublje, a pored pelena na akciji jedna očajna majka pokušavala je umoriti... pardon, umiriti klinca koji se valjao na podu, u potoku nervoze i suza. Prostorija je tako jarko osvijetljena da su i meni došle suze na oči, osobito kad sam se sjetila kako bi bilo da se umjesto palete šampona i regeneratora na tom istom mjestu nalazi šank gradske kavane. Ona je nekada davno bila simbol duhovnog života, okupljališta političara, trgovaca, glazbenika, književnika, umjetnika.

Odmah sam se oslobodila te pomisli. Ipak se nešto otvorilo na Kalelargi, na Poluotoku čiji su poslovni prostori oblijepljeni papirom i natpisima 'preselili', 'preuređuje se' ili 'zatvoreno do daljnjega'; koje je već prije mjesec dana 'prebrojio' nepoznati počinitelj, brojčanim oznakama upozoravajući kako je stara gradska jezgra završila na respiratoru. A gradska kavana? Građanski život - danas..?

Slava i hvala ultra ružičastom!

Kad se sjetimo koliko žena radi na Poluotoku, i kako se svaka od njih na pauzi ili pri povratku s posla voli počastiti nekom sitnicom, onda je ova trgovina mudro stigla na našu Viu Magnu, Stradu Grande, Ruga Magistru...Gradovi prolaze make over. Ne treba nam simbol duhovnog života, oaza aktivnih građana, mjesto komunikacije, energije i rađanja novih ideja, mi idemo u korak s vremenom, pa danas imamo novu oazu za peglanje kartica.