Ovo je ono doba godine kada se stvarno trebamo malo zamisliti nad životom i svijetom

Nemam pojma gdje, s kim, kako i zašto. To što se radi o nekakvom slavlju uopće me ne zabrinjava. Zapravo, više me brine to što imamo još dobra tri mjeseca do prvih naznaka proljeća. Tko će dočekati? A prava zima, ona s niskim temperaturama, pa čak i dalmatinskim snigom još nije ni počela. Nešto se priča po gradu da će najspektakularnije biti u klubu koji organizira doček s daškom Orijenta, jer svi su ludi za Šeherezadom. Not interested - opekla su me detaljna planiranja, pa svake godine projekt 'Doček Nove' odrađujem kampanjski, što se pokaže najboljim.

Već sam zelena.* Jednostavno ne postoje ti Zvončići, zvončići koji bi promijenili činjenicu da me svake godine blagdani sve više živciraju. Sigurno se radi o odrastanju, ma koliko se pokušavam uvjeriti da nije tako. Sveti Nikola, Sveta Luca, Badnjak, Božić, Sveti Stjepan... Prošlo je vrijeme kada bi svaki dan maznula čokoladicu, jednu od onih što se nalaze u pakiranju od po 25 komada, pa odbrojavate do Božića. Odzvonilo čokoladicama.

Sve je puno zabavnije kad ste mali ili imate dijete u kući koje još uvijek vjeruje da poklone nosi mali Isus/Djed Mraz/Božićnjak, tko god. Sestra i ja više se ne bacamo na euforično dekoriranje drvca, čestitke se više ne šalju, sad imamo Internet, pa svima stiže isti prigodni mail. Sve se svodi na dulje spavanje, pun frižider i 'Sam u kući 1', 'Sam u kući 2'.

Pita me prijateljica što želim za Božić. Kao da ja to znam. Uopće mi nije važno, ništa mi ne treba. I dok ovo pišem užasno sam svjesna koliko mi je dobro u životu. A vi?

'Zaista, zaista, kažem vam': ovo je ono doba godine kada bi trebali spoznati ljubav koju primamo i dajemo u svim oblicima: bratsku, roditeljsku, prijateljsku... No, isto tako, trebali bi malo zakočiti ili makar usporiti tu jurnjavu u kojoj živimo, gledati i pritom vidjeti. I ono što ne bismo željeli vidjeti. Koliko među nama ima onih koji se ne bude u toplini, onih za koji svaki dan znači borbu za osnovne stvari koje tako često uzimamo zdravo za gotovo? Dok se živcirate što vam je prodavačica narezala mortadelu s maslinama, a vi ste jasno i glasno tražili onu bez, netko bi bio vrlo zadovoljan i samo jednom kriškom kruha. Socijalno ugroženih pojedinaca, kao i cijelih obitelji, napuštenih, zaboravljenih ljudi ima u svakom mjestu, pa tako i u Zadru.

Prosjaka na potezu Velebitska - Branimirova obala - Narodni trg kao u priči. A stalno slušamo kako takva 'čopor' pojava po gradovima samo znači da se može raditi o organiziranom prosjačenju. Ipak, kada vidite ona neuhranjena lica ne možete vjerovati da te osobe vode nekakav prosjački biznis.

Našu je redakciju prije nekoliko dana posjetio mladić od nekih 16, 17 godina i tražio novac ili bilo kakvu pomoć. Nezaposlena majka, kaže, uz još dvije male sestre. Socijalna pomoć jednostavno nije dovoljna. Tražio je posao, nije uspio. Kako znati govori li istinu? Dala sam mu nešto novca, komentirajući kako se nadam da to neće potrošiti na pivo i cigarete. Svrati i do Gradske uprave, oni su ti u ovoj velikoj zgradi, tu blizu nas, dodala sam. Ne znam je li me poslušao.

Ovih dana pokušavam doći do jedne žene, sigurno ste je već primijetili. Mala starica u kolicima vozi vrećice u koje trpa sve ono što uspije sakupiti tijekom dana: od odbačenih, još jestivih pekarskih proizvoda, voća, plastične ambalaže... samo sam jednom razgovarala s njom, i to dok sam radila u slastičarnici. Šef nije imao pojma koliko sam joj puta dala kolače koji više nisu bili svježi za prodaju. Sorry, šefe. Ionako bi ih bacili.

Ovo je ono doba godine kada se stvarno trebamo malo zamisliti nad životom i svijetom. Ono doba kada raste broj humanitarnih akcija i svi su odjednom budni i puni razumijevanja. Koliko tu ima istinske humanosti i želje za pružanjem pomoći, ne znam. Samo se nadam da sva prikupljena sredstva svih tih inicijativa zaista i stižu u prave ruke.

* Mr. Grinch