Da ima onih dana kad bi se najradije zavukli pod zemlju i čekali smak svijeta, znam da znate. Kad vam se čini da ste ustali ne na lijevu nogu, nego na lijevi dlan, a svijet izgleda kao splet ljudi koji su se urotili protiv vas. Žao vam je što ste se uopće ustali iz kreveta, a na sve sretne ljude gledate kao na izdajice roda svoga.

Dođu takvi dani ponekad, pojave se tiho, naprave nered i isto tako pomalo nečujno nestanu. Da smo navikli na komotan život nije tajna. Pa tako sve prednosti modernog života ponekad uzimamo zdravo za gotovo. Kad sam to tako lijepo zaključila? Kad me jedan takav dan udario ravno u čelo i bubnuo mokrom rukavicom nasred face.

Kad su u mojoj ulici obavljali neke radove na vanjskoj rasvjeti pa nismo imali struje cijelo jutro. Nema struje, nema tople vode, nema televizije, računala, telefona ni frižidera. Smrt kućanskih i inih aparata, dio prvi. Kad se na poslu dan prije smrzla cijev pa dva dana nismo imali vode. Doviđenja civilizaciji, dobro jutro srednjem vijeku.

Kad se Petra izvikala na kolegu zbog ostavljenih iskorištenih limuna na sudoperu koji je ionako krcat šalica za kavu jer opet, nemamo vode. Takav je bio dan. Nije me išlo, a nisam se čak ni ustala na lijevu nogu. Mogla bih kao mala djeca pisati pismo Djedu Mrazu. Dragi Djede, nije po mome. Napravi da bude po mome! To ne ide tako. Možda sam malo prestara za to, ali zato vrtićka djeca nisu.

A u njihovim pismima možemo naći popise JA ŽELIM. Njima nije bitno tko to kupuje, donese ili izmisli, oni to samo hoće. Tko ih je na to navikao? Hm, ne znam. Zaglibili smo u materijalnom svijetu, nemojmo si lagati. Od malih nogu naučimo frazu kuuupiiii miii, s krokodilskim suzama i vrištanjem nasrid Kalelarge pa se jadni roditelji osjećaju kao da će izdati svoju krv ako ne kupe tu nindža kornjaču ili supermena. To je posebno izraženo u ovim blagdanskim danima kada šopingmanija trese našim svijetom i na svakom koraku vrišti kuuupiiii mee!

Zar se nismo malo previše razmahali tim materijalnim željama? Gdje je nestala ona iskrena radost zbog malih stvari, ne znam. Kad otvorite oči, osjetite miris kave i shvatite da je vani sunce iako je temperatura -2. Nisam čula da je netko zaželio nešto što se kupiti ne može, koje nije podložno tečajevima strane valute i nema cijenu na sebi. Ima onih simpatičnih dječjih želja poput brace ili seke. I onih malo skupljih, poput bicikle.

Nisu djeca kriva, ona još nemaju izražen osjećaj za nikog drugog osim sebe. Pa im je ono JA na prvom mjestu. Kad odrastu, a zadrže tu lošu sebičnost, postaju oni ljudi kakvi mi ne želimo biti. Ovisni o materijalnom, s kalkulatorom u glavi i nezadovoljni. To je prijenosna pošast, moramo je se pomalo bojati. Nemojte djecu huškati materijalnim i učiti da je novac potreban za sreću. Tko ga ima više je sretniji? Ne bi baš rekla.

Sreća je i dalje u malim stvarima. I nema cijenu na sebi. Tako je prošao moj dan. Sa životnih uzbrdica do padina, spoznajemo što je ustvari bitni. I smijemo se. Zar nije život nekad zaista lijep? Možda su baš ovakvi dani potrebni da shvatimo kako stvari zaista stoje. I čemu se sve možemo radovati. 

I onda, na kraju dana kojeg želite izbrisati iz pamćenja, ostane jedna lijepa sličica.Jedno prijateljsko rame, glupa fora koja je izmamila osmijeh na lice i jedna ljubav. Ona za koju ne morate tražiti ništa zauzvrat. Osim možda - jednog zagrljaja! Eto tako je Petra preživila jedan od onih dana... I da, čokolada isto pomaže!