Top destinacije za doček Nove, ove su godine bili Sarajevo (kao i prošlih godina), Beograd i Istanbul (za ljubitelje Šeherezade). Istok nam se vratio koliko god mi bježali od njega.

Ja sam se od ovih gradova odlučila za dobro, staro Sarajevo. Beograd možda dogodine, a Istanbul kada se smiri ova Šeherezadomanija.

Što sam prije znala o Sarajevu? Ništa! Imaju neku Baščaršiju, Miljacku, džamije i dobru spizu.

Što sam saznala? Puno.

Prvo nešto o gastro turizmu jer je to po mom stručnom mišljenju njihovo najjače područje za razvijanje turizma.

Mi smo četiri dana samo pričali o hrani, dogovarali se gdje ćemo jesti i naravno, jeli. Ćevapi, burek, pite, tufahije, rahat lokumi, hurmašice, šiš ćevapi, bosanski lonac, halva i tako dalje, samo su jedan mali dio njihove gastro ponude.

Osim ogromne količine njihove autentične i tradicionalne hrane ( s čime se mi na žalost ne možemo pohvaliti u tolikoj količini), iznenađena sam i njihovom gostoljubivosti.

Gdje god uđete odmah vas dočekuju konobari na vratima i vode za stol. Usluga je toliko brza da nam nije bilo jasno kako im to uspijeva. Svako jelo i način pripremanja objasnit će vam do najsitnijih detalja. A da vam ne govorim o stvarno poštenim cijenama za koje se možete najesti.

Ako se, ne daj Bože, izgubite ili ne znate kako doći do željenog cilja svatko će vam, bio on policajac, prodavač u dućanu ili slučajni prolaznik, objasniti, uputiti vas i ponoviti nekoliko puta ako treba. Takvu ljubaznost još nigdje nisam doživila.

Domaće stanovništvo odmah će vas upitati odakle ste, kako vam se sviđa, koliko ste ovdje, gdje ste dočekali Novu ali bez one bapske znatiželje kako to kod nas ide, već na neki neobičan, simpatičan zanima me - ne zanima me način.

No, ipak... Vide se ostaci rata, na zgradama i na ljudima. Još uvijek je čvrsta podjela između Hrvata, Srba i Bošnjaka (muslimana).

Apsurdna je i podjela na Sarajevo i Istočno Sarajevo, odnosno podjela između Muslimana i Srba koja me poprilično iznenadila. Nekako, uvijek razmišljam na taj način da je prošlo previše vremena od rata i da bi trebali zakopati te ratne sjekire. Na žalost ni tu, ni tamo nije i nikada neće biti tako. Čula sam za tu njihovu Republiku Srpsku, ali nikako mi nije jasna poanta svega toga koliko god njima zvučalo logično.

Turisti možda neće osjetiti neku razliku. Svi su gostoljubivi, nebitno o kojoj se nacionalnosti radilo, no oni koji žive tamo ne mogu se nikako pomiriti sa situacijom.

Srbi i Hrvati se osjećaju kao manjine među muslimanskim stanovništvom Sarajeva, no isto tako Srbi koji su rođeni Sarajlije ne žele otići u Istočno Sarajevo jer ne vide da bi im išta bolje bilo medu „svojima", a Hrvata je tamo ionako toliko malen broj da s ni jednim domaćim Hrvatom nismo imali prilike popričati.

Tako većina stanovnika živi u siromaštvu i bijedi, doslovno životare od danas do sutra. Žive od toliko mizernih primanja da im ona pokriju samo režije, a za ostalo se nekako snalaze.

Nije ni čudo da je tolika razina kriminala, pa smo auto morali ostaviti u garaži koja ima „kamere i fizičko obezbeđenje". Savjetovali su nas da pažljivo vadimo novce i ne dajemo ni u kom slučaju išta onima koji prose jer će čitava horda takvih krenuti za nama.

No, sve u svemu, to je grad u koji treba otići, vidjeti ga i doživjeti, a sigurno ćete mu se poželjeti i vratiti. Izvrsna hrana, piće, mjesta za izlaske, fascinantna Baščaršija, domaća kafa koja se služi u džezvici uz koju dobijete fildžan (mala šalica bez drške) iz kojeg se pije kava, kocku šećera i rahat lokum, jeftine đinđe minđe (naušnice, prstenje, narukvice od bižuterije)... A između svega toga hrpa poznatih ljudi kao da nisi ni otišao iz svoga grada. Hodate Baščaršijom i samo govorite „bok, bok, bok...".

Sarajevo, do idućeg viđenja! Sigurno.