Počela je sezona raznoraznih gripa, prehlada i sličnih boleština. Naravno, nije ni mene zaobišlo. I evo, ipak pišem kolumnu jer ja to ipak mogu! A ne bi bilo loše poslije škicnut na Fejs. Nisam ovisna, ne. Samo volim pogledati što ima novo. Ok, dobro. Možda ipak patim od nečega što sam saznala da se zove poremećaj nedostatka informacija.

Sve što se događa saznajem preko Facebook-a. Ujutro se prvo otvori Fejs, pa tek onda meni dragi internetski portali. Vjerujem da se većina vas može naći u ovome. Ali, jesmo li ikada razmišljali o tome koliko smo robovi tih novih medija, da oni ipak gospodare na neki način našim životima?

Možda je njegovo najjače djelovanje upravo to da raznorazne organizacije, PR- stručnjaci i ostale osobe koje žele utjecati na širu javnost koriste Facebook i ostale društvene mreže kao medij za ostvarivanje komunikacije i upravljanje našim mišljenjem, stavovima, kupovnim navikama...

Kada je Facebook nastajao nitko nije vjerovao da će postići toliku popularnost. Danas je on jedan od najvažnijih sredstava informiranja. Osim što znamo što radi naših tisuću prijatelja (koje naravno sve odreda znamo) možemo biti u kontaktu i s predsjednikom Josipovićem ili čak s Papom Benediktom. Samo, muči me pitanje: Koji od deset profila je zaista ta osoba za koju se predstavlja?

Zvuči pomalo smiješno, pa čak i nemoguće, ali da - čak je Papa shvatio važnost Fejsa. Osim njega i predsjednika, imamo primjer i Dede iz lutrije. Svi znamo za reklamu Hrvatske lutrije u kojoj deda pjeva „kuglice kad skaču" i slično. E pa, vjerujte mi i njemu možete postati prijatelj.

On nam na svom profilu objavljuje raznorazne šale, statuse, pogađa loto brojeve, a možete čak skinuti i ringtonove za svoj mobitel. Nekada su se klasične web stranice koristile za takvu vrstu informiranja i promocije, no danas je Facebook broj jedan.

Nakon Fejsa ne možemo zaboraviti i Twitter koji je kod nas možda ipak malo manje popularan. Tješim se da možda ipak nisam toliko zaglibila jer ne postojim na toj društvenoj mreži. Vjerna sam samo svom Fejsiću. No, Twitter je ipak izvrstan medij za glumce, pjevače i ostale javne osobe jer na taj način svojim obožavateljima nude jednu novu sliku o sebi koju kreiraju rjeđe sami, a često uz pomoć svojih PR-a. Tako možemo vidjeti kako Demi Moore izgleda bez šminke ili neke ostale njene „privatne" fotografije.

Svaki kvalitetan PR-ovac ili osoba koja radi u odnosima s javnošću prepoznala je važnost društvenih mreža kao jedan od najvažnijih načina ostvarivanja komunikacije s ljudima.

Možda je jedini problem - kojoj se dobnoj skupini želimo obratiti, međutim čini mi se da čak ni tu više ne postoje različite dobne skupine koje koriste društvene mreže. Vrlo često možete naići na profil novorođenčeta, djeteta, mladih osoba pa čak i onih starijih i puno starijih. Tako moja nećakinja od dvije godina ima Fejs, njena mama ima Fejs, naša mama ima Fejs i još samo čekamo baku. A da ne govorim i o raznoraznim životinjskim vrstama koje imaju svoj profil.

Fascinantno mi je kako se svi čude ako se netko usudi reći da nije na Fejsu. Ma mora da nešto nije u redu s tom osobom, pa čak i Papa ima profil, i Bog i Isus. Možda smo ipak malo previše zaglibili? Zar je stvarno moguće da ako nisi na Facebooku kao da ni ne postojiš? Sve mi se više čini da da.