... zasićena Sanaderom, Kosoricom, Kalmetom i stopom nezaposlenosti, ponovo nema kolumne. Priča je plod mašte i svaka sličnost sa stvarnim osobama potpuno je slučajna i nenamjerna...

Aleksandar Ivan Milas skrivao se iza anđela. Kamena krila doticala su vlažno tlo i pružala savršenu promatračnicu. Gledao je povorku nalik crnim mravima kako se približava otvorenoj grobnici. Mračni tunel, bezdan. Put bez povratka. Tako je izgledao otvor u koji će položiti skupocjeni lijes. Ta veličanstvena rezbarija od tamnog trešnjinog drveta bila je ipak samo kutija.

Svećenik, jedina bijela ovca u crnom stadu, zaustavila se pred grobnicom. Mladići u odjelima oprezno su spustili lijes sa svojih širokih ramena. Dizajnerske naočale za sunce skrivale su dosadu u njihovim očima.

Aleksandar Ivan Milas čuo je kako se svećenik nakašljava i započinje promukli obred. U Ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. Crne ovce složno su zablejale: Amen.

Aleksandar Ivan Milas nije vjerovao u Boga. On je vjerovao u Sudbinu, prevrtljivicu kojoj smrtnik ne može pobjeći, ma koliko se trudio. Za njega je svijet bio velika šahovska ploča, a u igri života netko je bio Pješak, a netko Kralj. Još u pelenama, Aleksandar Ivan Milas odlučio je postati Kralj.

Tišinu jedne lijepe noći uništio je njegov prvi plač. U kući na vrhu brda nije bilo tople vode, pa je teta u golemom loncu zagrijala dobrih pet litara, izmolila tri Zdravomarije i suhonjavim rukama porodila njegovu majku. Otac se nalazio u gradu. Radio je u gostionici, kod  bogate obitelji koja mu je omogućila pristojnu plaću i sobu. Svakog vikenda vratio bi se kući, noseći nešto kolača, a ponekad čak i komad mesa.
Otac je bio strastveni obožavatelj rata, ratnika i ratnih vještina. Zato je njegov prvorođeni dobio ime po slavnom vojskovođi, Aleksandru Veličanstvenome. Majka je bila strastveni vjernik, pa je dodala ime svog omiljenog apostola.

Aleksandar Ivan Milas počeo je graditi svoje kraljevstvo već u mjesnoj školi. Tamo se isticao svojim beskrajno plavim očima i umijećem govora. Nitko se nije znao služiti riječima kao on. Ubrzo je okupio niz vjernih podanika, kojima je nastavio vladati i u srednjoj školi. Djevojke su uzdisale za njegovim crnim uvojcima i dlakavim podlakticama. A on je želio samo jednu. Katarinu, načelnikovu mezimicu.

Katarina je dugo odolijevala njegovim osvajačkim pothvatima: sonetima, serenadama, buketima i čokoladicama. Kad joj je jedne ljetne noći ponudio cigaretu, Aleksandar Ivan Milas osvojio je Katarinino srce.

Mladi par uselio je u vilu, načelnikov vjenčani dar. Katarina je od majke dobila služavku, mladu Fuadu iz Bosne, i sedam svilenih spavaćica. Po jednu za svaku noć u tjednu.

Prvo pa muško - mali Luka Milas rođen je u proljeće, kad je pod prozorom procvjetao badem. Aleksandar Ivan Milas i Katarina obožavali su njegove debeljuškaste prstiće i bezubi osmjeh. Djeca su divna dok su bebe, a Katarina je svome suprugu podarila još troje. I sve djevojčice.

Na Lukin peti rođendan, Aleksandar Ivan Milas postao je službeni zamjenik svoga tasta, čiju je dužnost preuzeo nepuna dva mjeseca kasnije.

Jednoga jutra na obali se pojavilo desetak građevinskih strojeva, zastrašujućih kreatura, oko kojih su vrištala djeca, a odrasli su se s čuđenjem češkali po glavi. U mjestu se pričalo da je načelnik prodao obalu Švabama u tamnoplavim odijelima i da vara ženu sa svojom tajnicom Vesnom. Obje glasine bile su točne.

Za vrijeme Domovinskog rata, Aleksandar Ivan Milas otišao je s obitelji u Njemačku, gdje mu je ponuđeno dobro plaćeno mjesto u građevinskoj tvrtki, a djeca su tamo krenula u školu. Uskoro se njegovom poslovnom partneru dogodila nesreća. Pao je na skijanju i slomio vrat, a Aleksandar Ivan Milas preuzeo je tvrtku i ušao u gradnju infrastrukture i željezničkih stanica, te dao svoj doprinos izgradnji nekoliko stadiona.

Katarina Milas otvorila je svoj salon za uljepšavanje i postala rado viđen gost u uglednim krugovima, gdje su je prekrstili u frau Keti. Svi su se htjeli uljepšati u njezinom ružičastom salonu. Zaposlila je tamnoputog Apolona, emigranta iz Italije, čije su masaže postale pravi hit. Ipak, on je najviše volio masirati svoju šeficu.

Luka Milas nije čitao knjige, više je volio stripove. Trenirao je nogomet. Išlo mu je jako dobro, i proglašen je najvećom nadom austrijske nogometne lige. Slava mu je udarila u glavu, a kokain uništio nos. Uskoro je poslan u komunu.

Lucija - Lusi Milas upisala je geografiju i povijest umjetnosti, ali odustala je na trećoj godini. Otputovala je u Tibet. Kad se vratila se u Austriju, otvorila je školu za samospoznaju i promijenila ime u Akasha.

Kada je šesnaestogodišnja Gabriela - Gabi Milas u lunaparku jela šećernu vunu, zapazio ju je agent jedne prestižne modne kuće. Pozvao ju je na audiciju, i od tada Gabriela šeta svoje nauljene noge po svim svjetskim pistama. Više ne jede šećernu vunu. Ne jede uopće.

Monika, najmlađe dijete Milas, Aleksandru Ivanu Milasu bila je posljednja nada. Vjerovao je da će ga uspješno naslijediti u firmi. No, Monika je bila romantična duša. Pobjegla je s basistom Gestankburga, što bi u prijevodu značilo 'smrdljivi grad'.
I tako su sva djeca Milas razočarala svog oca.

Aleksandar Ivan Milas dobro je poznavao pokojnikovu obitelj.

Prvi grumen zemlje bacila je žena u preuskom crnom kompletiću, s niskom bijelih bisera oko vrata. Suhi obrazi i bore oko usana nagrdile su nekoć lijepo lice. Za ruku ju je držao sin, tužni muškarac bez suza u mrtvim očima. Tamnoljubičasta izmaglica lelujala je oko njih, prozirna tkanina u koju je bila zavijena visoka žena, dostojanstvena držanja i sa sitnom točkicom među obrvama. Do nje je drhtala plavuša, živi kostur koji bi bez problema mogao zamijeniti pokojnika u lijesu. Malo dalje od nje, najmlađa sestra je skrivala cigaretu, nervozno cupkajući motorističkom čizmom. Oko njezine desne nadlaktice plesala je tetovirana kobra.

Aleksandar Ivan Milas gledao je kako sunce nemilosrdno prži mramorni spomenik pod kojim je sada ležalo njegovo tijelo.

Sve su limuzine već krenule s groblja, vozeći ljude natrag prema njihovim životima. Samo je jedna mršava prilika jecala uz vijencima prekrivenu grobnicu. Nešto ga je stegnulo oko nevidljivog mjesta gdje mu se, da je kojim slučajem još živ, moglo nalaziti srce. Uplakana žena u crnom, sasvim sijede pundže, pomilovala je ružu i polako krenula prema izlazu s groblja. Bila je to služavka Fuada.