Ako upitate optimista u meni kakvo nam je stanje u državi Hrvatskoj, spremno odgovaram: Bit će bolje! Ako upitate onog racionalnog, pomalo ciničnog objektivca, umorno odgovaram: Gore ne može! Eto. Pa sad odlučite na koju ćete stranu. Kakva nam je ovo država?

Ista ona koju je bivši premijer gotovo šutke napustio, sadašnja premijerka preuzela kormilo broda koji tone, a mi ispaštamo. Umorna od pustih obećanja dobro potkovanih političara, na sve to odmahujem glavom. Dođe mi da odem. Da spakiram koferčić na dva kotača i odem iz ove zemlje što domovinom zovemo. Država u kojoj svi gledaju kako što lakše doći do velikih para pritom se ne pitajući gdje je nestao pošten rad.

Razočarana razmišljanjima mladih cura o udaji za bogatog sumnjivca koji ćeš ih osigurati, bar materijalno. A gdje je nestala ljubav? Ha, to je uvijek bilo neopipljivo, nebrojivo i neuhvatljivo. Zato je uteg od 320 000 nezaposlenih koji nam visi nad glavom posve opipljiv. Kao i ona misao da će nam čim primirišemo svetu Europu biti bolje. Kako da ne. Nismo se sposobni brinuti sami za sebe. Možda oni hoće.

Uglavnom, teško nas je više iznenaditi. Kad prevrćem programe na televiziji, pa dođe vrijeme za Dnevnik, samo uzdahnem. Zašto? Jer je velika vjerojatnost da će mi otkriti još jedno ime koje je ukralo nešto državnog novca. Tko nas je danas (p)okrao, pitanje je dana. Pa me tako uopće nije iznenadio podatak o još jednom skupom autu koji je bivši premijer dobio od jednog poznatog poduzetnika.

Poznatog po tome što je njegov maloljetni sin bez vozačke dozvole, autom koji mu je tatica kupio, ubio dvije makarske srednjoškolke. Mladić je prvo dobio 2,5 godine zatvora pa mu je kazna smanjena za 6 mjeseci uz obrazloženje da „dolazi iz ugledne i društveno prihvatljive obitelji". Kaznu je odslužio u kaznionici u Puli koja je otvorenog tipa i zbog „dobrog ponašanja" nakon 22 mjeseca postao slobodan čovjek.

Zar vas nekad nije sram gdje živimo? Eto takva je naša država. Poruka koja se šalje? Ubij, neće ti biti ništa. Zbrojite dva i dva, slabo mi je i od same pomisli na posljedice onog skupog automobila s početka. Tko je kome i zašto darivao skupe automobile, uređivao prilaze za vikendice, darivao umjetnine i postavljao rasvjetu na mjesnim stadionima?

Zar vam se ne gadi kad slušate o ovom? Gadi mi se gledati kako se navodno otpetljava korupcijsko klupko i za sobom povlači dobro poznate aktere. Gadi mi se gledati kako se ti isti kunu kako su samo izvršavali naredbe „odozgo". Mi vam dragi moji supatnici, živimo u državi gdje se svi prave ludi i nitko ništa ne zna o ovome što onaj drugi radi.

Tko tu koga? Glavna parola je „neka institucije rade svoj posao". Pitam ja Vas, glavonje u modernim uredima i skupim foteljama, gdje su bile te iste institucije kada se novac iz male državne blagajne polako izvlačio odatle? Draga premijerko, te vam floskule ovaj narod više ne puši.

Samo se pitam, kada? Kada nam se sve to dogodilo. Tu smo od stoljeća sedmog, tako kažu. Preživjeli smo mali milijun stranih vladara, mijenjali nazive država i oblike vladavine, preživjeli strahote Domovinskog rata. A sada? Kamo idemo sada? U nepoznato. I gore nam je nego ikada.

Ne mogu se oteti dojmu da nismo znali s kim bankarimo pa su pare otišle tamo gdje nisu trebale. U džepove pojedinaca kojih za državu nije bilo briga i stalo im je samo do vlastitog probitka. Eto gdje je pošlo po krivu. Dopustili smo privatizaciji, netransparentno potrošenim novcima poreznih obveznika i ratnim profiterima da nas pretvore u krpene lutke na koncima koje plešu kako im se svira. Ili servira.

Gledajući sa strane sve te doživljaje, sva ta napuhana lica vladajuće elite s jedne i napaćenog naroda s druge strane, dođe mi slabo. Jer je ovo država u kojoj optuženik za korupciju i kriminal uredno prima državnu plaću. U kojoj se niže afera za aferom i ne vidi im se kraja. Jer je ovo država gdje je za premlaćivanje na smrt kazna zatvora gotova beznačajna. Jer je ovo država posve netransparentnog financiranja predizbornih i inih kampanja gdje se čak pjevačima plaća samo da ne pjevaju ni za jedan tabor.

To vam je dragi moji, Lijepa naša. Puna pljačkaša i prazne državne blagajne. U što smo se mi to pretvorili? Slabiće zapetljanog jezika i prekriženih ruku. Podanike vlasti, a ne građane zdravog razuma. Kako ćemo van iz ovakve situacije? Tko zna, nek' digne ruku. Da već jednom i to skinemo s dnevnog reda. I da, tko zna nek' kaže vladajućoj garnituri. Oni očito o ničemu pojma nemaju.

Jer su sve naredbe stizale „odozgo". Perem ruke, mene se to ne tiče, pitajte ovog ili onog. Tako se opravdavaju. A mi slušamo. Zašto? Jer smo postali potpuno ravnodušni i jer nas više ništa ne može iznenaditi...