Sigurno ste puno puta upotrijebili riječ malograđanin. Međutim, koliko ste se zapravo bavili značenjem te riječi, ne znam. Tko su malograđani? Kada se za nekog kaže da je malograđanin i jeste li to baš vi?

Ha, teško je to definirati ili bolje rečeno dešifrirati. Više se upotrebljava kao karakterna osobina, gotovo uvijek u negativnom kontekstu. Ne, to nisu ljudi iz malog grada. To čak nisu ni ljudi sa sela. Kako sam ja to shvatila, a zvuči posve jednostavno, to su ljudi koji bi silno željeli biti građani s velikim G, iako to nisu.

Pa se trude iz petnih žila biti ono što nisu. Posve slijepo se drže zacrtanog puta i stalo im je „što će selo reći". Kad nekog pitate odakle je, on spremno odgovara „iz grada!" Sad, ja bi volila da vam mogu prenijeti kakav naglasak to „iz grada" ima, pa da vidite laže li vam sugovornik ili ne.

Oni koju kažu da su „iz grada", misle na Zadar do table i ni milimetra dalje. Međutim, zaključili smo da građanin možete biti rođenjem, ali uzalud vam rodni list ako se vi tako ne ponašate. Isto tako, možete se roditi u selu koje civilizacije vidjelo nije, a biti veći građanin od pola malograđana koji su posve nedorasli zadatku suživota s ljudima.

Zavrzlama je to koju je teško razriješiti. Ili čak objasniti. Brojenje krvnih zrnaca ne bi li se tako doznalo podrijetlo istih, posve je nepotrebno. Jer je vaše ponašanje prema drugim ljudima ono što će vas uvijek odati. To je malograđanština. To su oni ljudi koji bi najradije zalijepili etiketu nasred prsa samo da se vidi da je poznata marka. Vode se materijalnim, makar to značilo da im postane najvažnije u životu.

Silno žele postati bitni i važni, makar to značilo ignoriranje osnovnih pravila ponašanja. To su vam one gradske cure koje na spomen svega što posjeduju, spremno izrecitiraju cijenu, kao da je to bitno. Stil se ne može kupiti novcem, to je bar poznato. Kao ni sreća, a bome ni bonton. To su isti oni ljudi koje potroše mjesečnu plaću na torbu ili čizmice, pa zbog takvih stvari upadnu u dugove ili cijeli mjesec jedu kruh i maslac.

Ti ljudi stalno ističu svoje porijeklo pred nekim tko nije iz grada, tako stvarajući navodno bolju sliku o sebi. Ističu završene fakultete u prilikama gdje ih nitko to nije pitao, kiteći se perjem gdje nije potrebno. To su vam, dragi moji, ljudi koji žive onako kako misle da bi trebalo živiti, a svoga života nemaju. Zašto? Ha, tko će ga znati. Ljudi su, eto, komplicirana bića. Malograđani obično i postignu nešto u životu, ali to stalno i ističu. Vode se društvenim položajem kao pravcem koji treba držati da ne bi pali niže nego što su si zacrtali.

Vode se onom „kud svi Turci tud i Mali Mujo", pa makar to značilo gledati operu koje ne razumijete samo da biste poslije mogli reći da ste bili. Iako ste se nasmrt dosađivali i ništa niste zapamtili osim kaputa one ženske ispred vas koji morate imati. Često ih nazivamo seljacima, iako je upotreba te riječi posve izgubila smisao. Možda bi bilo dobro da se ta riječ piše s velikim S, ako se misli na onakvu vrstu ljudi gore opisanu. Posebno mi se dopao izraz „pokondirene tikve".

Baš pristaje tim bahatim stvorenjima koji vrlo brzo zaborave svoje podrijetlo i tvrde da su se eto i oni rodili na Kalelargi, kao da je to uopće bitno. Bar ne bi smjelo biti u društvu kakvom težimo. Kako prigodno. Nije Zadar grad slučaj pun malograđana. Ne, ne. Nije to zaobišlo cijelu kuglu zemaljsku s malim promjenama. Zagreb kao veliki grad ima svaku vrstu ljudi. Oni pak sebe čak i vole nazivati purgerima jer to znači da su pravi građani, pravi Zagrepčanci.

Svi ostali koji se nisu rodili neposredno blizu Trga bana Jelačića, brzo dobiju etiketu dotepenca. Je, to vam je tako. Pa ste izloženi pogledima ispod obrva onih istih gore spominjanih. Kako je najbolje od sebe polaziti, to nastojim uvijek činiti. Ja sam se rodila u zadarskoj bolnici, kao prvo dijete majke bodulskih korijena i oca istih tih korijena.

Cijeli život živim u istoj kući u istoj ulici u gradskom predjelu Stanovi. Isto tako, ja sam kćer bodula i bodulice koji su rođeni i odrasli u Gradu. Reklo bi se, gradski ljudi. Ja sam gradsko dite. Kalelarga mi je dvorište, kako bi veliki građani rekli. To isto ne znači da i ja nekad ne posegnem u malograđanštinu. Svi nekad zaborave svoje veliko građanstvo kojim se busaju u prsa i posve neprimjereno reagiraju.

Svi smo mi crveni ispod kože. Ne brojite krvna zrnca i ne glumite ono što niste. I nemojte, zaboga, uporno govoriti da vam je Kalelarga dvorište jer je to posve nebitno. Ma odakle vi bili, kako god se oblačili i koju god vrstu muzike slušali.

Zar to nije ono što nas čini velikim građanima? Razumijevanje i posve lagodan suživot. Nebitne stvari ostavite sa strane. Ono što se računa je kakav ste čovjek. A biti čovjek s velikim Č može svatko...