Poznato je da glazba ne poznaje jezične barijere, ruši zadane granice i kola nekim boljim svijetom. Kad ta ista glazba, bolje rečeno glazbenici, postanu vijest od nacionalnog značaja, nešto je trulo u državi. Vezivalo se uz razne izvođače pjevanje ili pak ne pjevanje za razne tabore.

Međutim, kad jedna naša zvijezda ode pjevati u Srbiju, duhovi prošlosti se bude. Tereza Kesovija se klela da nikad, ma ni pod razno, neće preko granice. Kako to obično biva kad su pare u pitanju, skočila je sama sebi u usta. Puno je naših izvođača pjevalo za onu stranu Dunava. Zašto se oko tete Tereze digla takva prašina?

Pjevačica koja je proteklih godina stalno izjavljivala kako više nikad neće nogom kročiti u agresorsku državu koja je napala Hrvatsku i do temelja uništila njezin dom u Konavlima, porekla je sve rečeno. Bum! Pukla je ta vijest takvom silinom da je gospođa Kesovija čak dobila minutažu na nacionalnoj televiziji gdje je nekih desetak minuta objašnjavala kako je to napravila radi svoje vjerne publike koja ju sve ove godine pratila u Srbiji.

Nameću se brojna pitanja. Je li došlo vrijeme za to? Hoće li ikada biti? Glazba bi trebala biti bezvremenska, bezgranična, oslobođena raznih upadica i nacionalističkih oznaka. Može li glazba biti dobar most suradnje dva napaćena naroda? Glazba zaista ne poznaje granice. Samo, ne poznaje ni novac. Tako je posve očito da je jedna Tereza Kesovija prodala sve svoje u što se godinama klela - za vreću novaca.

Ja se pak nadam da je to jako dobro unovčila, iako se kune kako to nije razlog njenog gostovanja u Beogradu. Nije ona jedina koja je otišla pjevati u Srbiju, ali je jedna od onih koja je rekla kategorično ne. Možda je ono iskreno razočaranje pokazao baš njen Dubrovnik na nedavno održanom koncertu koji je za razliku od prijašnjih godina bio slabo posjećen. Bilo je i za očekivati kako joj njeni Dubrovčani neće tako lako oprostiti pjevanje „Prijatelji stari gdje ste" s pozornice Sava centra u Beogradu. Zar nije malo licemjerno.

Njeno je objašnjenje bilo kako je „red pokazati poštovanje prema onima koji je vole sve ovo vrijeme, a nisu je mogli vidjeti i slušati 25 godina." Kakvo je poštovanje svojim fanovima ovdje iskazala, zaključite sami. Gotovo istodobno, pojavila se informacija o mogućem koncertu srpske pevaljke Svetlane Ražnatović Cece (Arkanove udovice) u Zagrebu. Kako je Tereza dočekana u hrvatskim medijima, tako je Ceca dočekana u srpskim. Kao izdajica roda svoga.

Ista ta Ceca koja bi „pevala" na Maksimiru je u četničkoj uniformi i s puškom u ruci u studenom 1991. godine marširala Vukovarom nakon njegovog pada. Također, ista ta Ceca je tijekom cijelog rata svojim pjevanjem dizala moral vojsci koja je izvršila agresiju na Hrvatsku i mučki ubila brojne hrvatske sinove i kćeri. Ma kako da se to zaboravi?

Postavlja se pitanje velikog hrvatstva i pokazivanja istog. Možda smo, po običaju, pomiješali karte. Nastupala Ceca ili ne u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj, ne možemo pobjeći od takvih izvođača i takve vrste glazbe. Zašto? Jer se već uvukla u glazbene uši mlađe generacije. Ceca ili pak Lepa Brena slušaju se diljem Lijepe naše. Ta ista Lepa Brena je 2009. godine i održala veliki koncert u prepunoj Areni Zagreb, unatoč prosvjedima raznih braniteljskih udruga i negodovanju nezadovoljnih.

Srpski izvođači opet su postali in. Trešte iz nabrijanih automobila, puštaju se po klubovima i kafićima. Tko voli, nek' izvoli. Ja ne bih, hvala. Ne toliko zbog toga čije su i odakle dolaze, već zbog samog umjetničkog izričaja. Možda smo se počeli previše baviti politikom. Pa sve gledamo kroz prizmu tko je čiji pulen i tko odakle dolazi. Iako, ako želimo biti politički korektni, što je nadasve popularno na državnom vrhu, moramo paziti kakve riječi upotrebljavamo.

Pa tako nije posve prikladno, a ni politički korektno, nazvati nekog četnikom. Hoćemo li se ikada izvući iz tog pakla optuživanja četništvom? Ha, to zaista ne znam. Nisam sigurna hoćemo li se ikada više moći bratimiti s narodom koji nam je toliko zla nanio. Hoćemo li ikada moći prijeći preko zločina i stradanja koji su nam obilježili tolike godine.

Puno će vode morati proći Dunavom da vijest o nastupu pjevača preko granice ne bude dočekana na nož. Ako tako razmišljamo o glazbenicima, što je s ostalim narodom? S poduzetnicima, građevinarima koji ulažu u Srbiji, općenito Hrvatima.

Jesam li manje Hrvatica ako odem u Beograd ili možda slušam Cecu, Brenu, Željka Joksimovića ili Đorđu Balaševića? Sklizak je to teren, dragi moji. Granica je postala bliže nego smo ikada mislili da može biti. A novac briše njene obrise svakim danom...