Uoči Valentinova jedna ljubavna priča - ima li sretan završetak, prosudite sami

Svoje ljubavi poslagao je u ladice.

Tko zna u kojoj sam završila.

Vjerojatno me smjestio u onaj mračni, prašinom blagoslovljeni kutak gdje mi društvo mogu praviti sve one pjesme koje je počeo, a nikada ih nije dovršio. U kaosu koji je ovladao njegovim životom nije mu preostalo ništa drugo nego ormar pun uspomena po kojima gmižu pauci.

Nazivao se pjesnikom, a bio je ludi mađioničar.

Kada se prisjećam koliko dugo sam vjerovala u zečeve, golubove i šarene marame, odlazim na balkon kako bi se uvjerila da mi vjetar još uvijek može zapetljati kosu.

Tišina nas je pojela i ispljunula. Tada smo još uvijek mislili da će sutra biti bolje, no to se ipak nije dogodilo. Postali su nam strani i vlastiti dijelovi tijela. Ruke nam se više nisu mogle prepoznati i provoditi ugodnu večer uz kamin, jer su nam pogledi nestajali u magli. Sve se promijenilo, nije bilo moguće izaći iz provalije u koju smo se bezglasno stropoštali.

Nadu sam pokopala u jesen. On se nije pojavio na sprovodu. Još uvijek je održavao probe, u svijetlu tisuće svijeća smišljao nove trikove, iluzije, čak je kupio bijele rukavice. Nije se ljutio kada sam po njima prolila tintu.

Njegova majka uvijek je mislila da sam biljka koju se može okrenuti, pa da nastavi rasti prema izvoru svjetlosti. Trebam li naglasiti da je njezina predstava doživjela ovacije?

Mađioničar je učio od najbolje.

Na Staru sam godinu pokušala razgovarati s njim, ali on se ponašao kao osuđenik na smrtnu kaznu. Tražio je posljednji obrok. Ne samo da sam ga pripremila - dobio je i cigaretu.

Sigurno se pitate kada sam konačno ugledala obalu. Da, dogodilo se to jedne večeri u ožujku, mirisala je na obećanja.

Odlazila sam, sporo ali neumoljivo, a bol me razdirala dok su mi rasla krila. Mogla sam vidjeti samo prazninu, koje sam se plašila više od ičega. Bojala sam se da ću ostati oštećena kao nakon veličanstvene iluzije u kojoj mađioničar raspolavlja tijelo. Mogla sam vidjeti svaku pojedinu noć koju sam natopila svojim snovima, željama. Isto tako, jasno sam razabirala kako me na obali čeka gomila, kako kliču na meni tada nepoznatom jeziku i u tom sam trenutku znala: kraljicama uopće ne trebaju dvorske lude.