Dohodite sve ovce Grada
Sutra u podne
Ispred Orlanda!
Pridružite se
I blejite s nama!
Brez novaca
U rapsodiji od ovaca! 

Ovo je bila najava i pozivnica za performans „Rapsodija od ovaca" u samom centru Dubrovnika. Osim pravih ovaca, moglo se vidjeti i ljude maskirane upravo u tu domaću životinju.

Cijeli performans bio je izazvan premijerkinom poznatom izjavom o zapošljavanju pastira.

Ideja je za svaku pohvalu. Uspjeli su me čak i nasmijati u ovim tmurnim vremenima.

Uz taj prosvjed, navela bih i jednu zanimljivu brojku od 335.000 nezaposlenih Hrvata, ili ovaca?

Dakle, tko su ovdje ovce?

Mi, država ili poslodavci? Ili svi zajedno? Sve mi se više čini da smo „mi" jedno izgubljeno stado, a država na čelu s premijerkom vukovi. Drugačije nikako ne mogu shvatiti cijelu situaciju. Voljela bih da se varam i da me netko može razuvjeriti.

Bliži se ljeto, a time i sezona. Hoćemo li i ove godine uvoziti radnu snagu iz susjednih zemalja uz ovoliki broj nezaposlenih? Meni nije jasno. Tko je ovdje lud?

Mizerne plaće, crnčenje od jutra do sutra, rad u teškim uvjetima i slično. Sve je to meni jasno. Ali zar stvarno nitko od tih nezaposlenih ne želi raditi bar sezonu da ne moramo dovoditi strance koji objeručke prihvaćaju svakakve poslove. Pitam se, bi li država mogla to malo bolje izregulirati? Mi smo samo, kao što sam rekla izgubljeno stado.

Zanimljiv je i podatak da sve veći broj mladih nakon srednjoškolskog obrazovanja kreće na fakultete. Više manje, većina pozavršava i tih četiri odnosno pet godina. A gdje da nađu posao?

Samo je jedan primjer djevojka koja je nakon završetka studija uspjela dobiti posao prodavačice u dućanu, no nastavila je slati molbe za posao primjereniji njezinoj diplomi i struci. U nešto manje od godinu dana poslala je e-mailom oko sto i pedeset prijava za posao, ne računajući one koje šaljete preko internetskog portala mojposao.hr jer je njima teže ući u trag ili one razgovore na koje idete preko „veze". Ali ni veze nisu kao što su nekad bile. I dalje radi u dućanu, prijeti joj otkaz jer posao loše ide, a posla u struci ni na vidiku.

I nije čudno što je sve više mladih koji odlaze vani i ne vraćaju se. Ta populacija je stjerana u kut i primorana zadnje dvije godine studija ili čak čitavi studij otići u inozemstvo ili kod neke rodbine (poznato je da smo mi Hrvati raseljeni po cijelom svijetu) u potrazi za boljim životom.

Žalosno. Ljudi s diplomama jedva nađu posao, a kad ga i nađu za njega su često prekvalificirani. Primjerice radom u dućanu, opet na neki način kradu kruh onim tetama kojima je to struka, ali su sad u dobi kada ih nitko ne želi zaposliti zbog toga jer nisu poletne i brze poput nadobudnih fakultetlija.

Dovoljno je reći da ova država tjera mlade iz domovine, a mladi bi trebali biti radna snaga za bolju budućnost. Isto tako, država ne brine za stare i nemoćne, koji su nekada bili glavni pokretači društva, a sada jedva spajaju kraj s krajem. Nitko ne može reći da se samo od mirovine može lijepo živjeti u starim danima. Ti stari bi trebali putovati poput Kineza ili Britanaca, a ne da okrećemo glavu od srama dok sakupljaju boce. Što li je tek s ljudima srednje životne dobi koji su na vrhuncu snage? Ili konstantno rade u svakakvim uvjetima ili su među onim brojem od 335.000 nezaposlenih. Malo je onih koji su zaista sretni i zadovoljni.

Za nas ovce velike i male
Ne trebate iskat čobane
Perke ih buklikan ima
Među političarima i bogatunima
Mi ištemo
Da se svak đe je bio vrati,
Prestane krasti i srati,
A za promjenu
Mi ćemo vas šibati i musti
Pa ćete viđet
Koji su to gusti