Kako je brzo i nenadano otišla iz Hrvatske (a time i s glazbene scene), tako je nakon dvadeset godina, ali opet isto tako nenadano najavila svoj povratak. Naravno, radi se o Tatjani (ili po američki Tatiani) Cameron koja je hrvatskom narodu poznatija kao Tajči.

Spomenuta je najavila „domaću" turneju, što bi značilo da će njeni koncerti obuhvatiti prostore nekadašnje Jugoslavije.

Naravno da ni to nije moglo proći bez zlobnih komentara.

Doduše, i sama sam pomislila „koji joj je vrag i zašto se baš sada vraća". Djeluje čudno jer je godinama pričala kako više ne pjeva zabavnu, trash ili kakvu god već glazbu, već se posvetila Bogu i duhovnoj glazbi. Možda je žena jednostavno shvatila da se tu ne vrti lova i da od toga i nema Bog zna kakvog kruha.

Ako pročitamo između redaka, odgovor je vrlo jednostavan. No, ništa u ovoj državi (ponavljam još jednom) ne može proći bez raznih teorija urote, negodovanja i slično.

Nestalo joj para, pa je došla ovdje zarađivati na sirotinji. Ako je već došla, što mora ići preko granice u „zabranjeni grad" - Beograd. Pobjegla je od rata i tek se sada vraća. I sami znate što se još sve priča.

Pa zar je stvarno zaslužila toliku osudu? Zar nema zaslužnijih o kojima bi se trebalo brinuti? I kada o svemu tome malo bolje razmislite, ne zapitate li se je li sve to baš bitno? Želite li da se Ceca predomisli, pa da zaista dođe? Mislim da je Tajči za ovu državicu sasvim „okej".

Zato, ne dam na moju Tajči jer njezinu kazetu i dan danas čuvam u nekoj kutiji uspomena, iako su sve pjesme davno pohranjene u pamćenju i ne daju se tako lako izbrisati. A valja naglasiti i da sam posebno maltretirala stariju sestru s pjesmom „Bube su u glavi". To mi je bio broj jedan i uporno sam je premotavala i premotavala na svom starom kazetofonu. Tko onda nije imao njezinu kazetu, nije imao ni djetinjstvo.

Tako mi je, kada sam prije nekoliko dana čula za njenu povratničku turneju, srce jednostavno poskočilo. U meni se javila ona mala djevojčica na koju sam davno zaboravila. Ona mala djevojčica koja se nakon njenog koncerta vraćala kući plačući jer su druga djeca poklonila Tajči cvijeće, a ona nije. Djevojčica koja se još uvijek rado sjeti hitova poput: Bube su u glavi, Moj mali je opasan, Hajde da ludujemo, Smokvica... I da, ona koja brižno čuva njen autogram koji joj je sestra prije nekoliko godina uspjela nabaviti u Obećanoj zemlji. Dragoj Iri (nacrtano srce), Tajči. 

I koliko god neki te pjesmuljke nazivali smeće, trash i slično, ne možemo reći da nije žarila i palila prostorima bivše Juge. Curice su maštale o njenim haljinicama, frizurama i slično, a dječaci su je gledali kao boginju. Zato je ne možemo ni uspoređivati s današnjim instant zvjezdicama, jer su njeni hitovi, po svemu sudeći, i nakon dvadeset godina poznati širokoj masi, kao i njena narančasta haljinica s Eurosonga, te frizura u stilu Marilyn Monroe.

Ako odbacimo sav taj naš prijezir i mržnju, moći ćemo joj iskreno poželjeti dobrodošlicu. Koji su pravi razlozi njenog dolaska - ljubav ili novac? Mislim da je sasvim nebitno. Ja samo znam da ću biti u prvom redu i skakati na njene hitove kao i onda kada sam imala četiri godine. Tko zna, možda joj ovaj put ipak uspijem uručiti buket cvijeća.