Pa neka netko kaže da se mi bavimo bitnim stvarima. Dobro, kako već znamo, država nam je u banani. Velike glavešine sebe su osigurale, a za narod im se živo fućka. Doslovno. Koga briga za nas male ljude? Ne, ne mislim na niske osobe, uključujući sebe. Pojam tzv. malog čovjeka označava većinu ljudi. One iste ljude koje susrećete svakodnevno po Kalelargi, družite se s njima, slavite i plačete.

Ljude sa različitim problemima, sudbinama, potrebama. Kad vas nešto od toga lupi po glavi, shvatite koliko smo zapravo mali. Ali ne onako kako većina ljudi misli. Kad se susretnete s problemom koji je itekako veći od nas i prijeti da od malog čovjeka napravi točkicu na zemlji, jako dobro spoznate koliko je relativan pojam sreće kao i onoga što do nje dovodi. Nikad mi neće dosaditi ponavljati da je sreća u malim stvarima, a novac nije najvažniji na svijetu.

Da, on je bitan, ali nije garancija za uspjeh u životu. Zaboga, zar to još niste shvatili? Ona posve uobičajena ljudska potreba za uspjehom uvijek je prisutna. Još donedavno mladi su željeli karijeru odvjetnika ili liječnika. To je bio pokazatelj uspjeha. Danas više ne. Oni čeznu za slavom poput one Marka Zuckerberga ili pak najbogatije žene svijeta Oprah Winfrey.

Onih velikih ljudi koji su navodno uspjeli u životu i sada puno zarađuju. Zar je to mjerilo uspjeha? Ova pojava nije ograničena na mlađu populaciju, već danas jednako snažno zahvaća i ljude odrasle dobi. Što nam se to dogodilo? Ah, tko će znati. Polupali smo lončiće i pomiješali prioritete. Zar je uspjeh zarađivati basnoslovne količine novca? Manje sretni ljudi obično imaju posve uobičajene probleme.

Nedostatak novca je prvi problem. Onaj veći i značajniji obično je zdravstveno stanje. Što će ti sve zlato ovoga svijeta ako zdravlja nemaš. Posebno smo osjetljivi na djecu. Pa tako kad se potegne neka akcija za dobrobit malenih, ljudi pokažu svoju širokogrudnost. Muči me taj osjećaj sve veće udaljenosti među ljudima. Izgubila se socijalna osjetljivost i ona posve ljudska potreba za altruizmom.

Neću otkriti ništa novo ako kažem da smo materijalnom dali preveliku važnost i da pomalo gubimo ono što nas čini čovjekom. Gubimo onu ljudskost i posve zatiremo osjećaj empatije. Emisije koje se bave ljudskim sudbinama uvijek su privlačile pozornost. Tako je meni upala u oko jedna koja se bavi posve običnim ljudima s jednim zajedničkim predznakom. Treba im pomoć. „Misija" nacionalne televizije okuplja ljude velikog srca koji žele pomoći manje sretnijima.

Ono što nikako ne smijemo podcijeniti je moć medija. Koja je većinom potpuno razarajuća, ali je u ovakvom slučaju potrebna i dobrodošla. Ljudske sudbine ponekad su toliko bezgrešno nesretne da vam se odmah stegne grlo. U očaj me bacila reklama za pomoć onkologiji KBC Rijeka. Možda ste je zamijetili, pa bar u prolazu. To je ona kada se jedna djevojčica od nekih četiri godine iz solidarnosti prema bolesnom bratu sama ošiša.

Ti njeni pramenovi kose pogodili su me kao strelice u srce i stegnuli grlo. Zar nije posve normalno tako reagirati? Ta njena nesebično iskazana potpora bolesnom braci lupila me po glavi. Usadila mi je tu sliku u glavu koje se još dugo neću moći riješiti. I opet je dokazala koliko su djeca zapravo neiskvarena. Još me jedan podatak oduševio. Onaj o povećanju broja presađenih organa u Hrvatskoj.

Zar to nije jedno humano djelo koje ne samo da može nekom spasiti život nego pokazuje onu ljudskost koju često zanemarujemo. I potpiruje onu tezu da je svaki čovjek itekako bitan. Strah od beznačajnosti potkopava osjećaj vlastite vrijednosti. Pa tako zasuti medijskom pažnjom raznih nevažnih likova, gubimo osjećaj za stvarnost kao i za ono što nas čini socijalnim bićima.

Zar da mislim da sam posve nebitna ako ne zarađujem milijune i moje lice se ne pojavljuje po trač rubrikama i žutom tisku? Odbijam tako razmišljati jer je to posve pogrešno, da ne spominjem kako utječe na psihu. I ja sam bitna. Vi ste bitni koliko i ja. Ne postoji mali i veliki čovjek. Postoje samo ljudi. Oni s velikim srcem.