Ovih dana popularno je pisati pisma premijerki Kosor. Poželjno je da se ne spominje ništa negativno vezano za nju ili njenu Vladu. Poželjno je također lijepim riječima hvaliti gore spomenutu. Sad, ne bi to bilo ništa neobično da jedino što meni pada na pamet kao opis stanja u kojem jesmo, jeste jedna sočna psovka koju naravno ne smijem reći ovako javno. Jer je to krajnje nepristojno, da ne kažem uvredljivo.

To nas dovodi do pitanja koliko i kako psujemo. Kako bi bilo da se i mi ne uvrstimo na neke tablice? Pa su tako neka istraživanja pokazala kako najviše psuju izrazito katolički narodi koji žive na jugu Europe. Po nekoj logici i mi spadamo tamo. Ako malo bolje razmislite, ustvari je riječ o paradoksu. Hrvati kao iznimno pobožan narod koji barem formalno drži do vjere i svetinje, spreman je psovati i tako obezvrijediti na sve načine ono u što navodno vjeruje.

Opće je tako poznato da smo uz Talijane i Mađare na samom svjetskom vrhu i to u svim disciplinama psovanja. Živite u Hrvatskoj kao i ja, pa sami prosudite koliko ima istine u tome. Mi se Hrvati jako volimo dijeliti pa je tako različito psovati kao Dalmatinac, Slavonac, Zagorac ili Istrijanin. Meni su, razumljivo, najdraže ove naše pravo dalmatinske. Nepotrebno je isticati kako bi televizijski program trebao biti pošteđen takvog izričaja, ali je to isto tako posve neizbježno. Jer bi trebao ocrtavati stvarno stanje stvari.

Strani program je takav kakav je. Svaka druga riječ psovka. Spominjanje majke, životinja i dijelova tijela u istoj rečenici nikako ne može biti dobro. Domaći pak, pogotovo hrvatski filmovi nastali u novijoj povijesti, obiluju takvim prostotama da vam se smuči. Nekad se govorilo da psuješ kao kočijaš. Kako je to zanimanje izumrlo, čini mi se da su vozači, pogotovo kamiondžije, poprimili ta obilježja. Samo malo pratite vozače. To spominjanje rodbine, pokazivanje srednjeg prsta, opće nestrpljenje.

Ma nismo mi Hrvati izmislili takvo izražavanje. Mi smo ga samo malo prilagodili svom jeziku i mentalitetu. Da se bolje razumijemo. U dugim ljetnim noćima, kad sve pomalo podsjeća na filmske scene, palo nam je jednom na pamet prevoditi naše psovke. Malo je reći da smo padali od smijeha kad smo skužili koliko to loše i smiješno zvuči na engleskom, a iz poštovanja prema dragom čitateljstvu neću navesti nijednu.

Biti pravi Hrvat, onaj koji ne radi jer nema posla ili radi pa mjesecima ne dobiva plaću, a ne znati bar desetak sočnih psovki, gotovo je nemoguće. Psovka se definira kao „uvredljiva riječ, sintagma ili rečenica koja nije prihvaćena u općim načelima bontona, te se smatra nepristojnom i neprikladnom". Je, znamo mi to. Samo, znate onu kako je zabranjeno voće najslađe?

Možda je to, možda iz bunta, a možda iz potrebe za izjašnjavanjem mi beštimamo svaki dan. Neki malo manje, neki malo više, a onaj koji tvrdi da nikad u životu psovao nije, oprostimibože, laže. Možda zvuči nevjerojatno, možda ipak ne, ali beštime su upale u svakodnevni govor i ne daju se van. A kako je do toga došlo?

U povijesti su psovke bile uglavnom u području blasfemije, svetogrđa ili zazivanja Božjeg imena uzalud. Izvorno su psovke bile tabu riječi koje su se potom proširile. O da, sami znamo koliko su se proširile. Danas su najčešće sinonimi za pojmove vezane uz spolne odnose i spolne organe.

U razgovornom se jeziku psovke rabe za izražavanje ljutnje, iznenađenosti, bijesa, iznerviranosti, a katkad i zadovoljstva, sreće i veselja. No, više od svega, psovke se koriste za vrijeđanje i naglašavanje pojedinih riječi. Ha, kako se ne nasmijati na ovakva objašnjenja? Čak se i na Baščanskoj ploči nalazi jedna psovka, bolje rečeno kletva. „Tko to poreče, neka je proklet od Boga i 12 apostola".

Zar to nije divno? Pokazuje koliko se ta beštima naša svakidašnja ukorijenila. I ne da se van. I nekako mi se čini da nam je lakše kad nekoga pošaljemo tamo odakle je izašao. A slušajte, nismo ni mi vesla sisali. Ipak, ne pretjerujte. Puno. Negdje sam pročitala kako je ubacivanje psovke u govor potrebno kako bi vas druga strana shvatila ozbiljno.

Ha, da ne živimo tu gdje živimo, odmahnula bih rukom. Ovako i ne zvuči loše. Ali za sve postoji vrijeme i mjesto. Pa i za ono - sve po spisku...