Hereafter je jedan od onih filmova koji propituje vječno pitanje: Ima li života nakon smrti? Ne stavljajući to pitanje u neki religiozni kontekst, Eastwood je vješto izbjegao klišeje kojima bi neiskusniji redatelj lako podlegao

Kao i svih ovih tjedana, odluka je opet bila na meni. Bilo je tu sugestija i pitanja poput: kad ćeš napokon pisati o nekom 'normalnom' filmu? i sl. no, kako već naglasih, odluka je bila na meni. Bio je ovo jedan od onih lakših izbora no nije riječ o nekom maloumnom blockbusteru. Pod 'lakšim' smatram da je ovo jedan od onih filmova koji jednostavno ne može biti loš. Kako bi drugačije mogao najaviti najnoviji uradak jednog od posljednjih američkih autora?

Naime, za vino kažu što starije to bolje, e pa ista izjava stoji i za Clinta Eastwooda. Malo opsežniju analizu Eastwoodova 'sazrijevanja' ostavio bih za tekst koji slijedi nakon kraćeg predstavljanja današnjeg naslova.

Priča paralelno prati troje potpuno različitih protagonista koje sudbina na svojstven način spoji.

Hereafter (2010)

Režija: Clint Eastwood

Uloge: Matt Damon, Cécile De France, Jay Mohr, Bryce Dallas Howard, Frankie McLaren...

Žanr: Drama

Trajanje: 129 min.

 

 

 

 

.

George (M. Damon) je medij koji pokušava nanovo započeti život jer gledajući unazad, komunikacija s mrtvima nije mu ostavljala prostora da živi svoj život. Unatoč promijeni posla te pokušajima nekog normalnijeg življenja, George ne uspijeva pobjeći od neprekidnih upita zbog svoje 'sposobnosti'.

Marie (C. De France) je francuska novinarka koja je po završetku idiličnog boravka u Indoneziji iskusila strahote stravičnog tsunamija te je pritom i sama postala žrtva koja se pukim slučajim na kraju ipak izvukla.

Marcus (F. McLaren) je proživljavao teške trenutke sa svojim bratom blizancem Jasonom (G. McLaren) pod stalnim strahom od socijalne službe koja ih je htjela odvojiti od majke narkomanke. Još teži trenuci po Marcusa nastanu tragičnom pogibelji Jasona...

 

Hereafter je jedan od onih filmova koji propituje vječno pitanje: Ima li života nakon smrti? Ne stavljajući to pitanje u neki religiozni kontekst, Eastwood je vješto izbjegao klišeje kojima bi neiskusniji redatelj lako podlegao. Štoviše, scenarij Petera Morgana ne govori toliko o životu nakon smrti, koliko o suočavanju sa smrću te prihvaćanju iste. Iako je film uz takva osjetljiva pitanja i tematiku prožet dubokim emocijama, Eastwood ostavlja onaj nužan prostor za optimizam i nadu.

U posljednjih desetak godina Eastwood je u svojim remek-djelima postavio puno važnih pitanja koja se mnogi nisu usudili pitati. Bilo da je to riječ o prijateljstvu (Mystic River), upornosti (Million Dollar Baby), gubitku (Changeling) ili dostojanstvu (Gran Torino), Eastwood je na posve maestralan (u svim navedenim slučajevima poprilično mračan) način pružio više odgovora negoli većina redatelja kroz svoj kompletni opus.

Sa filmom Hereafter Eastwood na svojstven način nastavlja pružati odgovore na neka od najvažnijih životnih pitanja - naravno, to ipak ne znači da su naša poimanja istovjetna njegovim. Bilo kako bilo, to ne umanjuje vrijednost njegovih uradaka, koja su zadržala kontinuitet kvalitete kojom se rijetko koji redatelj danas može pohvaliti.