Počela je sezona, ali na žalost ne ona turistička koja će nam malo popraviti stanje u budžetu i zaposliti bar dio one ružne brojke koju ne želim ni spominjati. Iako je Hrvatska proglašena zemljom rastućeg turizma, to nam (još uvijek) nije produžilo ili rasteglo sezonu.

Istina je malo žalosnija i nikome neće donijeti kruha (osim možda nekolicini). Započela je sezona raznoraznih hrvatskih zvijezda koje pjevaju ili sezona Velikog Brata koji nas gleda, i to ne samo nas već cijelu „Ex Yu". Da se čovjek zamisli!

Sve je nekako počelo onom neslavnom Dorom i ispadanjem jadnog Jacquesa u finalu. Baš mi ga je bilo žao. Navijala sam za njega koliko god nekada ispada uobražen. Nije da nema zašto. Tko još ima takav glas, pa i stas? Nakon što se stišala ta burica oko namještenih glasova i nanesene nepravde, sve bruji o našim ovosezonskim reality show-ovima.

Tu nam je naravno uključena i emisija pod nazivom „Hrvatska traži zvijezdu". E sad, koliko ima mjesta na našem estradnom nebu? Sudeći po četiri i pol milijuna stanovnika (ako nas uopće i ima toliko) malo je previše tih zvjezdica. Ali, nikad ne reci nikad. Možda neki pojedinac ili pojedinka uspiju naći korist od ovog natjecanja. Meni je, za sada, smješnije gledati netalente kako se sramote i kako ih ismijavaju. Doduše, ponekad mi dođe žao, ali nisam ih ja tjerala da se prijave.

Moram priznati da još nisam pogledala Big Brother pa po tome ne bi trebala ni komentirati, no ne mogu se suzdržati. Iz reklamne najave, sve mi je bilo jasno. Nekako mi to više izgleda kao „freak show". I to ne zbog ono dvoje izrazito niskih ljudi, već baš zbog ostatka ekipe koja izgleda kao da su došli iz nekog filma za odrasle. Sve mi je to malo previše.

Uskoro će nam početi još jedan show u kojem zaista pjevaju zvijezde ili oni koji se smatraju zvijezdama. Neka imena su mi nepoznata, ali od svega ponuđenoga, ovaj mi je koncept još najdraži. Osim što rasturaju u svojim zanimanjima, možemo vidjeti kako neki od njih mogu čak i pjevati kao zvijezde. Bar se nitko ne sramoti (ili se ne bi trebao sramotiti).

I što nam onda ostaje od televizijskog programa? Sapunice! Eh, da! Ovo je priča za sasvim jedno novo poglavlje. Imamo još samo mjesta za pokoji dnevnik i film. Dobro, nije baš tako. Ali kao da je.

HRT pokušava udovoljiti malo različitijim kriterijima. Ipak su nacionalna televizija i njihov primarni cilj ne bi trebala biti samo ekonomska korist, već opća dobrobit ili korist.

A ostalo? Reklama do reklame, serija do serije. Malo meksičkih, pa turskih i tu i tamo koja naša. Tu su još razne inačice dobrog starog Dnevnika u kojima voditelji uvjerljivo izražavaju svoje emocije, ovisno o kakvoj se vijesti radilo. Možemo uočiti razne ekspresije lica od tuge, zabrinutosti, ljutnje pa sve do veselja, ali i iznenađenosti. To mora da su glumci, a ne novinari. Svaka čast, ali osnove novinarstva se ne bi složile s ovakvim načinom vođenja informativnog programa. S takvim stavom, informacija prestaje biti samo informacija i postaje senzacija. To čak znam i ja koja nemam baš velike veze s novinarstvom jer ipak pišem samo ovu kolumnu i ne zadirem dublje u novinarski posao.

I tako smo osuđeni na vrlo mali izbor različitih sadržaja, a imamo čak pet televizijskih programa (ako ne računamo one lokalne). Od toga su dva, „samo zabava". Uživam u toj zabavi ubijajući se od silne dosade.

A kada želimo ići u kino onda nam ukinu Cinestar srijedu (dan na koji je T-mobile-ovim korisnicima omogućena kupovina karata u pola cijene), jer inače nije baš povoljno gubiti vrijeme na takvim mjestima. Ostaje nam dobar stari Callegro koji je meni puno draži što se tiče usluge na blagajni, boljih kokica, manje gužve i ono najbitnije - ne bombardiraju nas reklamama, a i cijene ulaznica su niže. Jedan jedini nedostatak je puno manji izbor filmova. Bez obzira na to, mislim da ćemo se češće vidjeti u gradskom kinu.

Što još drugo reći? Sreća da nam dolazi ljepše vrijeme pa ćemo sve manje sjediti za kompjuterom i televizijom, a više ići u šetnje, trčanje, vožnje biciklom ili baviti se nekim drugim aktivnostima na suncu i svježem zraku. Preživjeli smo još jednu dosadnu zimu. Krećemo u proljetno čišćenje domova, ali i sebe samih. Nakupila se sigurno koja kilica, nezdrava navika i slično. Zadnji je vlak da budemo na dobrom putu da dođemo na put oporavka. Pitam se, odakle sam ovo izvukla?!