Na svijetu ima više pisaca nego što o tome govore statistike.

Na svakog objavljenog pisca zasigurno dolaze još najmanje pet pisaca 'u sjeni', onih koji ispunjavaju listove papira ili tipkaju dugo u noć, anonimnih likova koji grade nepoznato i najčešće ne dijele svoju strast s okolinom. Barem ne širom. Uvijek se nađe čitatelj, u liku piščevog člana obitelji ili najboljeg prijatelja, osobe koja bezuvjetno pristaje na uranjanje u tekst koji je potekao od bliske mu osobe. On postaje i čitatelj i urednik i lektor i kritičar. I jedina je osoba koja ima živaca trpjeti ono što tako često hvata svakog pisca: pad samopouzdanja.

Zašto pišemo?

Radi 'sređivanja misli', 'izbacivanja', svojevrsnog pročišćenja? Ili zato što želimo da se čuje i naš glas?

Njemački filozof Walter Benjamin smatrao je da pišemo zato jer ne možemo naći već objavljenu knjigu kojom bi bili potpuno zadovoljni.

I pisci čitaju. Čitaju s užitkom i posebnom pažnjom, proučavajući niti od kojih su tkana ona najbolja djela, nedostižni literarni ideal o kojem sanjaju, svjesni vlastitih ograničenja i blokiranosti.

Koliko knjiga prođe kroz naš život! Sigurno barem jedna od njih postane Ona prava, knjiga koju smatramo toliko dobrom da nam se čini da su sve druge miljama daleko od njene briljantnosti. Jednostavno je predobra. Mi nikada nećemo moći napisati nešto tako.

Dobra knjiga može nas spriječiti da mislimo svojom glavom, jer nam se čini da je upravo savršena i superiorna svemu što bismo sami mogli smisliti. Jednom riječju, dobra knjiga može nas ušutkati.

Vjerovali ili ne, čitanje umalo da nije ušutkalo i Virginiju Woolf. Ona je obožavala Proustov roman...ali ga je obožavala malo previše.
1919. godine, usred magluštine u zapuštenom vrtu u Richmondu, pisala je svom Bloomsburyevcu, Rogeru Fryu. Zamolila ga je da joj donese 'Put k Swannu'.

1922. Virginia još uvijek nije ni takla knjigu, ali je u pismu E. M. Forsteru priznala da svi oko nje čitaju Prousta kao ludi, što u njoj izaziva neki čudan osjećaj, kojeg je opisala u onom njenom prepoznatljivom stilu: 'Ja drhturim na rubu vode i oklijevam da zaronim, obuzeta groznom mišlju da ću tonuti i tonuti i tonuti i možda nikad više neću isplivati na površinu'.

Ipak, Virginia je zaronila i kako je sama prorekla, preduboko utonula. 'Proust u meni budi želju da se izrazim da jedva mogu započeti rečenicu,' pisala je Fryu. 'Pomišljam da i ja znam tako pisati, ali kad posegnem za perom, ipak uviđam da ne znam tako pisati.'

Nešto je ipak bocnulo zanesenu Virginiu pa je napisala 'Gospođu Dalloway', a dnevniku je ispovijedala svoje sumnje u vlastitu sposobnost: 'E, pa to nije ništa prema Proustu, kojim sam trenutno posve zaokupljena...on istražuje do krajnjih granica one najtananije nijanse kao na leptiru...i mislim da će utjecati na mene i izluđivati me pri svakoj rečenici koju budem pisala.'

1934., kada je pisala 'Godine', činilo se da je napokon uspjela i oslobodila se nesigurnosti. No, vrag joj nije dao mira. U pismu Ethel Smyth kazala je da je opet posegnula za 'U traganju za izgubljenim vremenom': '...godinama sam odgađala da ga pročitam do kraja; ali sad kad mislim da bih ovih godina mogla i umrijeti, vratila sam mu se i okanila se svog piskaranja. Bože, moja će knjiga biti dozlaboga loša!'

I tako je Virginia udarila pečat na svoj rukopis. Kao da je shvatila da postignuća jednog velikog pisca ne moraju obezvrijediti onog drugog...pa kad nas uhvati onaj osjećaj da smo - kako bi rekla Virginia - dozlaboga loši, ne dopustimo da nas to spriječi...i pišimo, pišimo!