Na razmišljanje su me potakla politička prepucavanja o kojima slušamo ovih dana. Nikako da se dogovore koja je strana crvena i zbog čega. Vladajuća stranka nema razloga da se crveni, jer da je tako odavno bi dali ostavku na čelu s našom drugaricom, ups premijerkom. A i ulaziti u neke komunističke ideje o SDP-u, to mi je već odavno smiješno. Meni je kristalno jasno da je najcrveniji ovaj narod od silnog srama.

Baš me zanima kakvu ćemo sliku sada poslati svijetu o našoj domovini. Činjenica je da su povijesni događaji odigrali bitnu ulogu u shvaćanju Hrvatske u svijetu. Često je ta percepcija bila vrlo negativna i nije nam išla na ruku. Tko je za to zaslužan? Malo mi, mali naši bližnji susjedi, a najviše naši presvijetli političari.

Definicija stereotipa glasi: uobičajen odnos osobe prema nekoj pojavi, koji je stvoren pod utjecajem socijalnih uvjeta i prethodnoga iskustva ili pristrane predodžbe povezane s predrasudama. Iako sadržaj stereotipa može biti pozitivan (kao što su na primjer uvjerenja o gostoljubivosti ili plemenitosti nekoga naroda), stereotip, ipak, najčešće pokriva negativna obilježja i pojave.

Hrvati su poznati sa svojim stereotipima prema drugim narodima. Tako su Srbi agresori, pokvareni do srži, jednostavno „zla bića". Bosanci rade na bauštelu i imaju osebujan smisao za humor. Hercegovci su zaposjeli našu domovinu, a još usto nose bijele čarape i lančine oko vrata. Crnogorci su neradnici i lijenčine. Talijani su paštari opsjednuti modom. Englezi su uštogljeni i vole popiti kao i Nijemci. Amerikanci su glupi i debeli.

A što onda oni misle o nama? Balkan? Ustaštvo? Fašizam? Nerazvijenost? Lijenost? Korupcija?

Hrvati su u Europi (a da ne govorimo o ostatku Svijeta) nepoznat narod i zbog toga su stereotipi o Hrvatima uglavnom negativni. U tim su stereotipima Hrvati obično predstavljeni kao pretpovijesni, desno i nacionalistički orijentiran narod, nemoderan i nesklon modernizaciji, fašistoidan i komunistički narod.Trenutačno vladajuće negativne predrasude utemeljene su uglavnom u novijoj hrvatskoj povijesti.

Hrvati su razbili Jugoslaviju i još su ponosni na to. Ovakav stereotip je vrlo zanimljiv. Ako mene pamćenje služi, sve su započeli Slovenci. Naravno, oni su krivi za sve. Ponosni smo što smo razbili Jugoslaviju? Nekad smo možda bili, dok smo vjerovali u bolje sutra. Danas se ljudi sve više vraćaju Jugonostalgiji.

Hrvati su bili fašisti u 2. Svjetskom ratu a u međuvremenu se nisu popravili. Bili smo mi na sve strane u tom ratu. A i popravili smo se. Sada ne radimo protiv drugih, nego protiv sebe.

Jezik kojim govore je srpsko-hrvatski ali oni žele izmisliti novi jer su nepopravljivi nacionalisti koji ne žele imati ništa zajedničko sa Srbima. Nismo izmislili novi jezik, on je takav kakav je već stoljećima. Naš je i ne damo ga. Srbi su već drugi par rukava. Ne želimo imati išta s njima, ali i dalje nam njihovi glazbenici pune dvorane, idemo na doček u Beograd i slično. Neki napredak očito postoji.

Hrvati su Balkanci, a Balkan je ružna riječ koju ne treba objašnjavati- to uostalom i Hrvati priznaju. Da, balkan je ružna riječ i mi NISMO na Balkanu, samo ga lagano dodirujemo. Balkan je više jedan mentalni sklop, nego dio teritorija. Teško je to za shvatiti.  

Sve su to Jugoslaveni, uključujući i Hrvate koji gnjave cijeli svijet jer žele biti nešto drugo. Mi i jesmo nešto drugo, Hrvati. Jugoslavija ne postoji i kao da nikad nije ni postojala.

Hrvati su opasni, agresivni, skloni kriminalu a njihova mafija je raširena po Europi, pod kontrolom je hrvatske države i u bratskoj je vezi sa srpskom, albanskom i bosanskom mafijom. Sve više dokaza potvrđuje ovu tezu. Donedavni premijer u zatvoru, a cijela vlada (osim ako nisu završili u zatvoru kao i dotični) još na okupu i na vlasti. Mislim da to dovoljno govori.

Hrvati su nacija ljubitelja politike. Mi strašno volimo politiku, zato na četiri i pol milijuna stanovnika ide bar milijun političara ili onih koji se smatraju političarima. Problem je što politika baš ne voli nas male.

Kolektivno je uvjerenje da su Hrvati mističan i nedefiniran narod koji nastanjuje „najljepšu zemlju na svijetu". Ovo mi je nekako najdraži stereotip, pa ću njime i završiti. I kada bi svi ovako mislili onda bi trčali u našu prelijepu zemlju ostavljati novčiće, a mi bi rado glumili mističnost.

Zaključak je jasan. Treba staviti politiku i političare u zadnji plan jer kada se oni crvene, onda se i mi crvenimo, pa se na kraju svi crvene. Neka svatko krene raditi prvo na sebi, pa nam jednoga dana možda i bude bolje.