Zovu ih istočni kauboji, a njihova legenda živi vječno. Nastavljamo prošlotjednu priču o samurajskom filmu

Ako ste dobro pratili stali smo s pričom na serijalu filmova o ultrapopularnom Zatôichiu.

Kao odgovor na Zatôichia 1969-e nastao je serijal od doduše samo 4 filma, Crimson Bat.  Bez neke veće maštovitosti Crimson Bat je bila svojevrsna ženska verzija Zatôichia koja se u ovoj varijanti zvala Oichi a tumačila ju je Yoko Matsuyama.

Daleko inferiornija ženska verzija slavnog lika pružila je ipak određene duhovite momente poput parodiranja istog u sceni gdje se slijepi maser spotakne na ulici te ga potom negativac udari nogom u stražnjicu. Službenija „ženska" verzija Zatôichia nastala je pak 2008-e pod naslovom Ichi, no niti ona nije ništa dostojnije parirala popularnom prethodniku.

No da ipak završimo priču o Zatôichiu, isti je svoj adekvatni remake dočekao 2003-e u istoimenom remek djelu japanske redateljsko-glumačke legende Takeshia Kitana.

Uz već standardnu priču o lutajućem mačevaocu koji vrijeme krati kockajući i pružajući usluge masaže kako bi preživljavao, Kitano je među ostalim inovacijama poput animacijskog prikaza krvi za završnicu filma ubacio i iznenađujuće upečatljivu sekvencu mjuzikla (!).

Valja spomenuti da je prošle godine snimljen još jedan film (po najavama posljednji) o slijepom mačevaocu pod nazivom Zatôichi: The Last, u režiji Junjia Sakamota, sa Shingom Katoriem u glavnoj ulozi, no isti je unatoč nekim izmjenama priče ipak daleko slabije djelo naspram Kitanovom sada već klasiku.

Vratimo se opet u 60-e, kada je nastao još jedan popularni serijal zvan Nemuri Kyshirô, poznatiji pod internacionalnim nazivom Sleepy Eyes Of Death. Iako je lik Nemuria Kyshirôa još potkraj 50-ih u tri nastavka tumačio Koji Tsuruta, pravu popularnost liku pronio je tada ultrapopularni Ichikawa Raizô u serijalu od 12 nastavaka (1963-1969), koji je unatoč preranoj smrti glumca u 37-oj godini života dobio još dva nastavka, gdje ga je s ipak manje uspjeha zamijenio Matsukata Hiroki.

Za razliku od Zatôichia, Nemuri nema hendikep sljepoće, no njegova donekle otežavajuća okolnost jest činjenica da je plod veze japanke i misionara te njegovi unutarnji demoni kako serijal odmiče sve više isplivavaju na površinu, pa ga u nekim nastavcima prikazuju poprilično nemilosrdnim i ravnodušnim.

Početkom 70-ih nastao je i ponajbolji serijal od predstavljenih, a riječ je o serijalu od 6 filmova zvanih Kozure Ôkami, poznatiji kao Lone Wolf And Cub.

Serijal je adaptacija popularne mange Kazuoa Koikea koji govori o Ogamiu Ittou, shogunskom krvniku kojeg pripadnici Yagyu klana krivo optuže za izdaju, pa je prisiljen pobjeći sa svojim malim sinom. Gurajući kolica (ispunjena skrivenim oružjima) s djetetom izbjegava plaćene ubojice, a i pritom vodi vlastiti rat sa Yagyu klanom. Uz brojne prepreke, Ogami nastoji unatoč skrivenim emocijama biti i pravi otac malom Daigoru, te ga naučiti moralnim vrijednostima koje on vješto skriva.

Iako spomenuti serijali, posebice onaj o Zatôichiu, imaju pregršt kvalitetnih ideja i uglavnom su jako dobro realizirani, u cjelini se ne mogu mjeriti sa savršenim paketom filmova Lone Wolf And Cub. Većina će se gledatelja možda gnušati obiljem scena eksplicitnog nasilja i seksa (istina, ne fali ih ni u drugim navedenim), no fascinira način na koji je to sve skupa upakirano sa nekim puno snažnijim porukama. Glavnu ulogu tumači nezaboravni Tomisaburo Wakayama, a koliko je serijal bio popularan i izvan Japana svjedoči podatak da su Amerikanci, točnije redatelj Robert Houston, 1980-e smontirali sekvence iz prvih par nastavaka, nasinhronizirali na engleski jezik te ga oslovili zvučnim imenom Shogun Assassin. Suvišno je i spominjati kakav je to bio đumbus.

Na kraju ovog nazovimo mini pregleda popularnih chanbara serijala, valja još i spomenuti trilogiju Goyôkiba, odnosno Hanzo The Razor, kojeg tumači zvijezda Zatôichia Shintarô Katsu, a koji je također baziran na mangi.

60-e i 70-e kako u ostatku svijeta tako i Japanu bile su izuzetno kreativne pa su u spomenutom periodu nastali klasici poput: Harakiri (1962), Samurai Assassin (1965), Sword Of Doom (1966), Samurai Rebellion (1967), Goyokin (1968), Samurai Banners (1969) ili Yagyu Clan Conspiracy (1979) redateljskih velikana žanra poput Masakia Kobayashia, Kihackia Okamota, Kinjia Fukasakia i sl. sa zvijezdama Toshirôm Mifuneom, Tatsuyaiem Nakadaiem, Shintarôm Katsuom i Sonnyem Chibom među ostalima.

Krajem 70-ih smanjena je produkcija filmova spomenutog žanra, a neki projekti su zbog velikog troška snimanja umalo ugašeni pred sam kraj produkcije. Jedan od takvih filmova srećom je ugledao 1980-e svjetla velikih ekrana, a riječ je o jednom od ponajboljih predstavnika žanra, filmu Kagemusha, redateljske legende Akire Kurosawe.

1572-e Japanom vlada rat gdje vladari klanova Takeda, Oda i Tokugawa ujedinjenim snagama pokušavaju svrgnuti vladavinu cara. Tijekom jedne bitke smrtno strada vođa Takeda klana, Shingen Takeda (briljantni Tatsuya Nakadai) te ga članovi klana zamijene dublerom...

Kao što sam već spomenuo, produkcijska kuća Toho zapala je u financijske probleme tokom realizacije i projekt bi pri samom kraju bio ugašen, da veliki fanovi Kurosawe George Lucas i Steven Spielberg nisu uspijeli uvjeriti čelnike 20th Century Foxa da koproduciraju projekt. Već pomalo zaboravljeni Kurosawa Kagemushom je stvorio epsko remek-djelo koje oduševljava u apsolutno svim segmentima, bilo maestralnom upotrebom kamere, režije ili vrhunskih glumačkih izvedbi.

Samo 5 godina kasnije nastalo je novo Kurosawino remek djelo koje može ravnomjerno stati uz bok Kagemushi, a riječ je o filmu Ran.

Ostarjeli vladar Idetora Hicimonji (T. Nakadai) odluči abdicirati s vlasti u korist svojih triju sinova no pohlepa i mržnja među njima, kao i pokušaji jednog od njih da u cjelini osramoti oca dovedu do tragedije...

Kao i u nekim svojim ranijim djelima (posebice Throne Of Blood), Kurosawa je potvrdio svoju inspiraciju Shakespeareovim djelima, a direktan utjecaj na film Ran jest King Lear.

Kurosawa je tadašnjim najskupljim japanskim filmom u povijesti (12 milijuna dolara) očarao filmoljupce i kritičare diljem svijeta, što je filmu donijelo pregršt prestižnih nagrada poput Oscara za Najbolji kostim (Emi Wada). Bio je to i ujedno i posljednji značajniji film žanra do početka novog milenija odnosno do maestralne samurajske trilogije redateljske legende Yôjia Yamade.

Tasogare Seibei tj. Twilight Samurai (2002), Kakushi Ken Oni No Tsume tj. The Hidden Blade (2004) i Bushi No Ichibun tj. Love And Honour (2006) vrhunski su primjeri režije stare škole, koji su savršeno narativno posloženi s izvrsnim pričama i glumom, te ne iznenađuje oduševljenje publike i kritike kao i žirija najrenomiranijh filmskih nagrada koji su ih obasuli hrpom nagradama.

Nažalost, na kraju ove dvotjedne priče o samurajskom filmu ostaje žal što vam ne mogu spomenuti još bezbroj fantastičnih uradaka koji su i dan danas inspiracija novim redateljskim naraštajima poput Quentina Tarantina sa njegovim Kill Bill uradcima ili recentnijem epskom spektaklu kultnog Takashia Miikea,13 Assassins.

Unatoč svemu, nadam se da sam vam barem malo predočio fascinatni svijet tzv. istočnih kauboja i na skroman način odao poštovanje nuklearnim samurajima koji danas vode neke druge bitke.