Vječno je pitanje, koja je idealna razlika u godinama između muškarca i žene. Nedavno smo mogli pročitati kako je Mary Gold, koja se specijalizirala za proučavanje odnosa i veza između jačeg spola i ljepše polovice, došla do zaključka da je idealna dobna razlika između muškarca i žene više od deset godina, i to u korist muškarca.

No, nekako sve više parova pobija tu tezu. Najsvježiji je primjer pjevačica Jelena Radan i njen navodni dečko, anonimni student. Doduše, još nismo ustvrdili je li to samo novinarska patka ili je zaista istina da je mlađe postalo slađe.

Uvijek sam smatrala da bi moj idealan muškarac trebao biti koju godinu stariji od mene. Ne baš deset ili petnaest godina kako tvrdi najnovije istraživanje, ali ipak malo stariji muškarac koji će s tobom ići kroz život i sve probleme koje život nosi, a ne zaneseni dječarac kojeg ćeš pokriti dekicom i ušuškati prije spavanja (tako bi rekla moja prijateljica). Čini se smiješno, ali opet nekako logično. Samo, postavlja mi se pitanje u glavi: je li nam to ipak društvo (čitaj muškarci) nametnulo?

Navodno, žena u svom odabraniku zapravo traži mlađu verziju svoga oca. Je li to zaista točno?

Naravno, otac je jedini muškarac u životu kojeg ćeš bezgranično voljeti i idealizirati do kraja života. Budimo realni, ni jedan drugi nikada neće biti dostojan tolike ljubavi. Voljela bi da muškarac s kojim odlučim biti do kraja života i koji će (nadam se) biti otac moje djece, bude pažljiv i brižan muž, te divan ali strog otac kao što je to upravo moj dragi tata. No, nisam sigurna tražim li ja baš takvog muškarca - oca ili jednostavno nekog s kim se slažem i s kim se mogu vidjeti u doglednoj budućnosti. U podsvijest je teško ući i naći odgovor na to pitanje.

Što žene nalaze u mlađim muškarcima? Možemo li istom logikom krenuti i reći da te hrabre žene u podsvijesti traže nekoga za koga bi se brinule, dijete? Meni su sve te teorije na jedan način malo uvrnute i bolesne. Zašto bi tražila oca ili dijete? Tražim muškarca koji će odgovarati mom karakteru, načinu života, te mojim snovima, planovima i nadama. Bar bi se trebao približno uklapati u sve to.

Što žena može dobiti od mlađeg muškarca, a ne može od starijeg? Da upitamo Evu Logoriu, Demi Moore, Kylie Minogue, Mariah-u Carey ili jednostavno zvrcnemo Jelenu s početka priče?

Je li nam stvarno nametnuto od strane suprotnog spola da je poželjno biti sa starijim muškarcem koji će ti pružiti sigurnost i zaštitu? Žele li time da budemo ovisne i bespomoćne? Možda smo i mi pomalo staromodne (koliko god nam je bitna emancipacija) pa želimo čvrst oslonac u životu?

Ili je ipak stvarno došlo takvo vrijeme da je emancipacija učinila svoje i žene su jednostavno poželjele nešto mlado, zabavno, lijepo, zategnuto kao i muškarci? Je smo li postale dovoljno samostalne, sposobne i iskusne da si možemo „priuštiti" mlađe i slađe? Ili je to samo još jedan trend u nizu koji dolazi iz „Obećane zemlje"?

Ne znam, možda kada budem zrelija, samostalnija i iskusnija nađem odgovor na ova pitanja. Trenutno mi je malo teško zamisliti se u bilo kojoj ekstremnoj situaciji. Sa dvadeset i tri godine biti sa nekim od petnaest ili pedeset malo je previše za moj želudac. No, držat ću se onoga „nikad ne reci nikad, jer ne znaš što će ti život donijeti". Možda je ipak najjednostavnije zaključiti „sto ljudi - sto ćudi" ili „o ukusima se ne raspravlja"?

Hollywood je definitivno spreman za sve, od toga da žena bude sa starijim muškarcem, mlađim, pa čak i sa drugom ženom. Naša Hrvatska će na sve to pogledati sa čuđenjem, pa čak i s gnušanjem. Nas trenutno više brine je li netko vjernik samo ako je rimokatolik, razlika između pravoslavaca i grkokatolika, te hoćemo li se deklarirati kao Istrijani, Dalmatinci ili smo ipak svi Hrvati? A gdje su tek muke s kvadraturom kuhinje i kupaonice?