Sjetite li se ikad osnovne škole, srednje ili (oni malo stariji) faksa? Vrlo vjerojatno ne razmišljamo o tome svaki dan, ali ponekad se ipak sjetimo stare ekipe i bezbrižnog ili barem malo bezbrižnijeg života za vrijeme školovanja.

Koliko često se organiziraju obljetnice mature ili završetka školovanja? Svake godine? Rijetki. Na okrugle brojke? Nekolicina. Nikada? Mislim da bi tu već bio dobar postotak.

Uh da, znam! Stotinu izlika za takve stvari. Ma tko bi uopće došao? Nismo isti ljudi, pa što bi tamo radili? Tko će to organizirati? Nemam ja vremena za takve stvari i slično.

Vrlo teško je izbaciti samog ili samu sebe iz kolotečine i pokrenuti nešto. Stvari su ipak puno jednostavnije od kada postoji fejs. Tko bi rekao da on još može poslužiti ičem pametnom ili svrhovitom?

Jednostavno napravite grupu na facebooku u koju pozovete svoje bivše kolege (dajem ruku u vatru da većina ima profil, pa čak i ako se radi o ozbiljnijoj dobi), odredite datum druženja, odete u par restorana ili lokala, nađete najbolji omjer cijene i kvalitete, i još samo preostaje da se sastanete u dogovoreno vrijeme na dogovorenom mjestu. Dovoljno je da taj posao odradi dvoje, troje ljudi i sve to bez puno muke i truda.

Većina nas je skeptična prema takvim druženjima. Rijetki ostaju u kontaktu sa ljudima iz razrednog kolektiva i nastaje neki osjećaj neugode kada se treba pojaviti pred poznatim - nepoznatim društvom.

Iz moga iskustva, taj osjećaj neugode nestaje već nakon pet minuta susreta, a onim sramežljivijima nakon koje čašice vina. Na kraju se ipak svi opuste i dobro zabave. Sjećanja na stare dane dignu rasploženje i kao da se svi vrate u to doba. Zafrkancija ostaje ista, odnosi među ljudima postaju kao nekada, možda čak i bolji. I oni koji se nekada nisu baš voljeli, sada se šale na taj račun.

Svima, ili bar većini, na kraju dobre zabave bude žao što se ti susreti ne organiziraju češće, no onda bi se možda baš izgubila ta čar druženja i osvježavanja uspomena.

Lijep podsjetnik na dane kada nas nije bilo briga za mito i korupciju, sivu ekonomiju, recesiju, kolektivno potkradanje države (od onih malih, pa sve do velikih riba), broj nezaposlenih na zavodu za zapošljavanje, porast kreditnih rata, pad životnog standarda, prosvjede i slično. Možda se zato svima čini da je najbolje doba bilo baš u doba njihove mladosti. Za moju mamu sedamdesete, tetu osamdesete, sestru devedesete (iako ratne), a za mene doba novog milenija.

Potaknuta upravo svojom proslavom mature, došlo je do ove kolumne. Kako je razredna kolegica napisala na našoj facebook grupi na kraju  balade (vesele večere i još veselijeg izlaska): „Dragi moji, baš je bilo super! P.S.: Ako vam bude nekad teško u životu, sjetite se: 6. i 7. sat - blok sat matematike; jedan biser: "Ovo je dno života." Nakon što smo to preživjeli, sve drugo je pjesma!"

Čini se da su s godinama problemi sve veći, ali sjetite se kako je bilo izdržati sedam, osam sati u školi, pa ako bi se dogodio (kao i nama) blok sat matematike za kraj, onda to dođe skoro kao i izdržati dan na poslu. Gnjavažu profesora zamijenili su šefovi, a razredne kolege radni kolege, veliki odmor zamijenila je pauza u podne, ispričnicu zbog izostanka potvrda doktora o otvaranju bolovanja, mizerni džeparac još mizernija plaća...

Na kraju shvatimo da je sve ostalo isto samo su problemi i obaveze odrasle zajedno s nama, povećale se brige i smanjile razbibrige. životne teškoće okusimo u svakom razdoblju, ali mladost nosi ludost, više optimizma i veselja s kojima lakše savladavamo probleme. Bilo bi dobro da ne zaboravimo kako je ipak s osmjehom veselije kročiti kroz život.