Iskreno govoreći, ispunjen gorčinom nakon kobnog petka nisam bio siguran o kojem filmu da pišem. Mogu slobodno reći da mi je ovo najteži tekst do sada, jer koje god kinematografije da se uhvatim, osjećam blagi prezir prema toj zemlji.

Jesmo li uistinu sami u ovim najtežim trenucima i zar je uistinu takav stav ostatka svijeta (čast rijetkim izuzecima) prema nama?

Four Lions (2010)

Režija: Christopher Morris

Uloge: Riz Ahmed, Nigel Lindsay, Kayvan Novak, Arsher Ali, Adeel Akhtar...

Žanr: Komedija

Trajanje: 97 min

Kako god bilo, moje skromno mišljenje jest da smo si sami (uglavnom) krivi što smo tako olako pali pod čari konzumerizma i zapadnjačkog kapitalizma, te poslijeratne generacije niti ne shvaćaju, niti ih je briga što se desilo.

Da ne idem u neku pretjeranu političku torturu, a da opet u potpunosti ne pobjegnem od nje, posvetit ću se filmu koji blago odražava neke naše slabosti kojima ćemoo se vratiti malo kasnije. Danas pišemo o svetom ratu koji vode otužni pojedinci filma.

Priča prati četvoricu britanskih islamista koji na poprilično radikalne načine žele odaslati poruku zapadnjačkom svijetu da im se ne sviđa način na koji tretiraju muslimane, kako u Britaniji, tako i šire. Najveći problem jest što niti jedan od njih nije dovoljno pametan da osmisli neki suvisli plan kojim će obratiti pozornost šire javnosti.

U svojim jalovim pokušajima ne zaziru niti od ideja poput treniranja vrana da oblijepljene eksplozivom uništavaju unaprijed osmišljene ciljeve ili videosnimki na kojima nespretno izgovaraju nesuvisle terorističke prijetnje, pritom pozirajući s replikama pravih puški. Dodatni problem jest da unutar njihove male grupe postoje sasvim oprečna mišljenja o ostvarivanju terorističkih planova.

Omar (R. Ahmed) želi valjanu obuku za sebe i svoje prijatelje kako bi njihov đihad bio odobren od samog vrha Al-Quaide, no problem je što ne želi da u Siriju s njima ide i Barry (N. Lindsay), koji je ipak obični bijeli islamist. Naposljetku na obuku odu Omar i njegov vjerni i ne toliko pametni prijatelj Way (K. Novak), dok s Barryem ostane Faisal (A. Akhtar) koji od puta odustane iz razloga što je njegov otac počeo jesti novine (!).

 

Tijekom Omarove i Wayeve neuspješne obuke, Barry u grupu uključi i radikalnog islamista Hassana (A. Ali), koji svojim stavovima (a i inteligencijom) ne odudara od ostatka grupe. Povratkom spomenutog dvojca iz Sirije grupa odluči krenuti u đihad, no i tu nastanu sukobi oko načina i ciljeva njihove misije...

Debitantski film glumca i redatelja Christophera Morrisa (osvojio za film među ostalima i prestižnu BAFTA nagradu u kategoriji redatelja debitanta), koji je svoj zanat prethodno ispekao na uspješnim humorističnim serijama poput „The It Crowd" ili „The Day Today" savršen je primjer kako inteligentnim scenarijem spojiti tako škakljivu temu poput terorizma s komedijom.

Nije nikakva tajna da su britanci neprikosnoveni kraljevi komedije, osobito kada je riječ o crnoj komediji ili satiri, stoga ne čudi da su na ovako uspješan način pristupili kontroverznoj temi, posebice kada se zna da su britanci jedni od žešćih sudionika rata protiv terorizma.

Sam film pojedinim scenama priziva duh legendarnih Monty Pythonovaca, primjerice onom u kojoj nespretni Faisal izbezumljeno trči ledinom, držeći u rukama vrećice ispunjene umjetnim eksplozivom. Jedna od stvari koja je adekvatno parodirana jest mentalitet konzumerskog društva koja je usađena u svijest naših antijunaka, te ni sami u cijelom tom svojem neskladu ne uočavaju fascinaciju tim istim zapadom kojega toliko preziru.

Da se vratimo na početak teksta, mislim da i sami možete uočiti neke paralele s protagonistima ove vrhunski realizirane komedije koji prezirući zapadnjačke načine poput nas samih bivaju toliko uvučeni u taj već istaknuti kapitalistički i potrošački režim, koji nas zasljepljuje pred nekim toliko očitim problemima poput naše legitimnosti.

Na našu žalost, nove generacije će se prije boriti za broj svojih Facebook prijatelja ili lomiti koplja oko toga koji je iPhone, iPad ili mobitel bolji nego žaliti nad nepravdama koje nas svakodnevno obasipaju te ruše mitove kojima su nam vlastodršci u početku punili glave. Prava istina je da će većina zabiti glavu u pijesak ili spustiti hlače svakom tzv. zapadnjaku koji kaže da je to jedini pravi način za nas.

Teško je u ovako tužna vremena naći razloga za smijeh i znam da će mnogi slegnuti ramenima i reći da bi radije plakali od muke, ali mislim da je smijeh najbolji lijek kad je najteže. Uz Four Lions zasigurno ćete se smijati i plakati.