Ljudi moji, je li to moguće? Pa neće valjda? U našem gradu! Nismo se mi za to borili! Što će nama to? Ne. Ne. Nismo se mi za takvu Hrvatsku borili. Ovakve i slične izjave kolale su gradom kad je prije godinu i pol pukla vijest kako se otvara narodnjački klub. Taj klub se otvorio, par dana se pisalo svašta, a sada mislim da ni ne radi.

Poznato? Takva situacija opet nas je snašla. Negdje na rubu grada otvara se klub u kojem će se, navodno, puštati najviše glazba sumnjivih umjetničkih vrednota s istočnim prizvukom, iako nije na meni da sudim o tome. Istog trena počele su priče kako neće dugo i kako treba to istjerati iz našeg grada koji tradicionalno naginje dalmatinskom izričaju. Što da vam ja pametnog kažem? Tko voli, široko mu polje.

Možda je ipak najveća nesretna okolnost u koje se vrijeme otvara. Iako vlasnik oštro opovrgava napise kako je klub isključivo narodnjački, reputacija koju je stekao označava ga kao „omiljeni narodnjački klub". Zato nije čuditi se onima koji to ne žele u svom gradu. Međutim, nemojmo miješati jabuke i kruške. Ako je klub ishodovao sve potrebne dozvole za otvaranje, tu svaka priča što bi ja ili vi htjeli, prestaje.

Možda je ipak sve malkice prenapuhano. Možda krivo povezujemo stvari. Ili možda ipak, u svjetlu događaja prošlog tjedna, pušemo i na hladno. Ovih dana važno je dokazivanje ljubavi prema Domovini. Jesam li manje Hrvatica ako, primjera radi, odem u klub na koncert Nede Ukraden? Koja se, budimo iskreni, na početku karijere itekako slušala među mlađom populacijom. Ali sad su neka druga vremena, čut ćete.

Kako da ja dokažem svoju ljubav prema Domovini? I zašto se ta ista povezuje s nekim posve nebitnim stvarima? Da se razumijemo, ja sam ratno dijete. Kad su počele svirati uzbune, podrum nam je postao drugi dom. I nisam shvaćala zašto se uporno sluša taj radio i zašto tate nema mjesecima s nama. Kao ni zašto nas neki tamo Srbi, narod s kojim smo se do jučer bratimili, toliko mrze. S godinama koje su uslijedile sve mi je postalo kristalno jasno.

I zašto se nečiji očevi nisu nikad vratili, zašto su tolike žene obukle crninu koju nikad sa srca skinuti neće, zašto su mnogi danas razočarani državom za koju su se borili. Onom istom koju su krvlju ucrtali na kartu svete Europe kojoj se danas tako besramno ulizujemo. Dakle, ja sam kad su počele tuliti uzbune imala nekih pet godina. Odrasla sam, kako nas pokušavaju uvjeriti, u Domovini zasnovanoj na zločinačkom pothvatu. I nije me toga niti sram niti strah.

Ja sam prvo dijete hrvatskog branitelja, Domovine kćer i Hrvatica. Sestra mi je rođena pod granatama koje su obasipale Grad. Nas dvije smo najvrjednije nasljeđe koje će ostaviti Majka i Otac. Ja sam dio generacije koja rat ipak pamti, makar po sličicama iz podruma ili po urezanim licima zabrinutih roditelja u pamćenje. Ja sam dio onog naroda koji će uskoro postati dio velike sretne obitelji zvane Europska unija.

Zato sebi uzimam za pravo postaviti pitanje pisanja povijesti. Iako zvuči pomalo patetično, što će mi djecu učiti? Ne dopuštam da generacije iza mene uče kako su im djedovi ginuli podređeni organiziranom zločinačkom pothvatu. A što smo trebali? Dočekati ih prekriženih ruku s karanfilima u jednoj i bijelom maramicom predaje u drugoj ruci? Ono što nam nikad nitko uzeti ne može, jeste ono čime se i najviše ponosimo. Srce junačko. Što god oni govorili o nama. Sve smo preživili pa ćemo i ovo.

Recite mi, kako danas biti Hrvat? Moramo se nositi s ratnim ožiljcima, pitanjima gdje je tko bio devedeset prve, iako se neki od nas ni rodili nisu. Kako danas biti ponosan Hrvat? Kao i do sada. Čini mi se da nas netko gore ili dolje, tako je nebitno, uporno želi posvađati. Pa su i ovu, malo je reći nepravednu presudu, političari uzeli kao dobru podlogu za osvajanje zaista jeftinih političkih bodova. Međusobno se optužujući čija je vlada odgovorna, samo rovare protiv naroda koji ih je izabrao.

Prodat će za jeftine pare jedino što nam je ostalo. Zajedništvo. Ono isto koje nas je dovelo do toga da se danas izjašnjavamo kao Hrvatice i Hrvati koji žive u slobodnoj i neovisnoj Republici Hrvatskoj. Ne dajte im da nam i to uzmu. Zar se nismo za to borili? Teško je biti Hrvatina, kad broje se krvna zrnca i dani provedeni na ratištu.

Pitanja koja se naslanjaju na ona „a dis ti bija devedesprve kad je Domovina krvarila?", pokopat će nas. Uzet će nam zajedništvo kojim smo došli do stvaranja države. Domovine koju Hrvatskom zovemo. I iako je puno toga u njoj trulo, jedina je koju imamo. Pazite na nju. Zar se nismo za to borili?