Iz tjedna u tjedan dočeka me prazan list virtualnog papira. Treperi lampica upozorenja kako se rok primiče. O čemu ovaj tjedan? Mogli bismo o Eurosongu. Kažem, mogli bismo. Meni je osobno pjesma koju smo poslali srednja žalost, pjevačica potpuni amater, natjecanje samo po sebi parada kiča i neukusa.

Zašto ne bismo opet malo o gospodinu koji Gradom šeće odjeven u neobične kreacije s torbicom u ruci? Mogli bismo, to je sad aktualno. Morate se složiti sa mnom, on je pojava. Za njim se okreću baš svi, žene i muškarci. Vozi svoj đir i ne okreće se za sobom. Biti drugačiji? Pohvalno ako se znate nositi s tim. Ma, nećemo ni o jednom ni o drugom.

Trese nas proljetna groznica, alergije šeću zrakom, Grad se puni turistima. Srednjoškolska zadaća? I ja tako mislim. Što nas još muči ovih dana? Kriza, stari moj, kriza. Ovako bi se mogao sažeti skoro svaki poslovni razgovor koji se odvija u zadnje vrijeme. Svi smišljaju kako preživjeti sa što manjim gubicima i što bezbolnije dočekati kraj mjeseca.

Mijenjaju se vremena. Došli su oni crni dani kojih smo se pribojavali i za koje se uvijek štedi. E sad nam se te rezervice polako tope. Nečega smo se morali i odreći. Čega smo se sve odrekli? Ako ste se kao pravi Hrvati katolici u Korizmi odrekli malih gastronomskih užitaka, vjerojatno ste se opet vratili na staro. A i nije to neko odricanje, zar ne?

Čega ste se sve spremni odreći u ova krizna vremena? Nije tajna da smo društvo 21. stoljeća koje je debelo zagazilo u konzumerizam. Kao fine guzice navikli smo se na sitne luksuze kojih se sada teško odreći. Odmaknimo se malo od materijalnog. Čega ste se spremni odreći u svom životu? Ne ide sve kako biste vi htjeli, a život i nije baš uvijek lijep. Možda je stvar u tome koliko smo mentalno jaki. Bojimo li se sami sebe? Ili se bojimo kako nešto nećemo moći?

Japanski premijer odrekao se svoje plaće i premijerskih povlastica dok ne završi velika kriza koja ih je zahvatila. E sad, to vam se zove altruizam. Ako je, naravno, taj čin posljedica snažnih želja za oporavkom. Zar bi se naša premijerka sjetila tako nešto učiniti? Čisto sumnjam. Takvo djelo možda neće spasiti cijelu zemlju, ali će puno učiniti za moral naroda. A gdje je naš moral? Toliko nisko i daleko da ga više ni ne vidimo. Potonuli smo negdje odakle ćemo se teško izbaviti.

Svačega se živ čovjek odrekne tijekom života. Odričemo se materijalnog zbog nedostatka novca. Odričemo se raznih sitnica radi većeg cilja. Odričemo se snova jer nisu bili mogući. Ne odričite se ničega zbog društvenih konvencija ili zato jer je to netko nekad rekao. Odričite se ako morate, zbog višeg cilja. Ne odričite se ljubavi, odričite se zbog nje. I ne, ne odričite se snova. Čovjek živi i uči dok je živ. Tko kaže da je nešto nemoguće? Sve je dragi moji moguće...

Ako ste se odrekli te famozne kave na Kalelargi i par cigareta, ne dramatizirajte. Nije ništa strašno i mnogi ljudi su u goroj situaciji. Radnica kojoj je firma blokirana, pa ne dobiva plaću. Sad zamislite kako je svaki dan dolaziti na posao, a znate da nećete biti plaćeni za svoj rad. Kakav je osjećaj kad ste jedini zaposleni u obitelji, a nemate svojoj djeci staviti komad mesa na tanjur?

Kakav je osjećaj odbiti dijete kad vas moli za nove traperice ili cipele, a vi jedva imate za kruh? Ti ljudi su se svega odrekli u životu. Malih i velikih luksuza. Ne dramatizirajte ako si ne možete priuštiti torbicu od par tisuća kuna koja je ionako precijenjena. Osvrnite se oko sebe i pogledajte kako žive drugi ljudi. Kako žive radnice firme u blokadi koje nisu primile plaću mjesecima, a jedine rade u svojoj obitelji.

To se zove odricanje i težak život. Budite zadovoljni onim što imate, jer sigurno ima ljudi koji se nalaze u puno goroj situaciji. Dragi moji, sve se može. Samo je važna vaša snaga volje. Živite svoj život. Ne obazirite se po Kalelargi tko je čiji i tko što nosi. Bit će vam lakše kliziti kroz život ne opterećujući se tuđim životima. Odričem se loših stvari, one dobre skupljam. Lipi moji, drž'te se. Na sve se živ čovjek nekako ipak navikne.