Koji su vaši najgori strahovi? Nemojte se praviti hrabri pa reći da se vi ničega ne bojite. Laži i obmane. Svatko se nečega boji. Ili pak nekoga. Ako krenemo od iracionalnih strahova, imam osjećaj da ćemo svega tu naći. Ja se, na primjer, strašno bojim onih balkona u Foši. Imam osjećaj da će pasti baš meni na glavu kad budem onuda prolazila.

Iako znam da je to praktički nemoguće, jeza me hvata kad prolazim ispod njih. Mogu misliti kako je ljudima koji tamo žive. Sitnih životinjica se ne bojim, velike poštujem. Ne bojim se mraka, ne bojim se duhova ili mrtvih ljudi. Živih se treba paziti. Ne bojim se zatvorenih prostora, ali me pomalo straše otvoreni prostori. Nikad svjetskog putnika od mene kad na spomen nepoznatog mjesta mene oblijeva hladan znoj.

Strah me reakcije muške desetke kad upadnem na nogomet. Uvjeravaju me da će sve biti u redu. Nisam baš uvjerena. Strah me i pomisliti što me čeka na vlastitom vjenčanju kad se spoje boduli i vlaji. Strah me najavljenog skakanja po stolu, haljina otvorenih leđa, paranja košulja i dizanja u zrak svega što dođe pod ruku. Prozvani će se prepoznati. Bit će, u najmanju ruku, zanimljivo. Sve je to za ljude. Smrti me nije strah. A vas? Kad i kako će nas to zadesiti nitko ne zna.

Bojite li se smaka svijeta? Potegla se ovih dana ta priča opet kad su u Makedoniji osvanuli neki plakati s obavijesti kako nas kraj svega što poznajemo očekuje ovu subotu. Iako ne mislim da je vjerojatno da do toga ipak dođe, ostavljam slobodno za mogućnost. Možda ipak? Pomalo banalno pitanje; želite li uopće znati što vas čeka? Ako stavimo na stranu da su takva proricanja potpuno nezahvalna, samim time što su to sama nagađanja, ipak se zapitate. Možda ipak?

Što biste napravili da saznate da vam preostaje još 24 sata života? Pod uvjetom da cijeli svijet nestaje za ta 24 sata. Hm, i ja sam se zamislila. Kako bi to izgledalo? Mislim, najgore ti se nervirati. Možda sve bude onako kako je zamislio TBF. I ja se priklanjam njihovim čežnjama da smak svita, ako ga već mora biti, bude na radni dan. Tako da dignemo sve četiri u zrak i lijepo čekamo što će nas zadesiti.

Ma meni je to super. Kao i uvijek, baviti se posve trivijalnim stvarima na koje ne možemo utjecati specijalnost je ljudskog roda. Ne mora to biti loša stvar. Ako dođe do toga da sve sutra ode u vitar, Hrvatska neće nikada morati otplatiti vanjski dug koji raste iz dana u dan. Umišljene čunke koje su nam pokrale Lijepu našu, neće osjetiti čari života iza rešetaka. To mi ne bi bilo pravo, ali što ćete.

Svi bolesni i umorni napokon će prestati patiti. Sve bi naše brige netragom nestale. Ne bismo se, na primjer, morali boriti s pravopisom. Reći ćete, ma što se ova baš pravopisa sjetila? Ma nervira me kad ljudi ne razlikuju Č i Ć! Tako da bi se i oko toga prestala nervirati. Ne bi više bilo bitno što nam je država u banani, što ljudi rade za papar ili pak rade bez isplaćenih plaća. Ne bi više bilo patnje zbog glupih ratova.

Pomalo smiješno, ali ne baš nebitno, riješili bismo se nesposobne Vlade na čelu s premijerkom koja nas sramoti svojim (ne)znanjem engleskog. Ako do toga dođe, iskreno se nadam da ćemo netragom nestati i da se nećemo sretati po nebeskim bespućima. Samo mi fali da i negdje gore moram gledati ljude s kojima ni makijato popila ne bih. Ah da, to bi mi falilo. Sitne stvari, dragi ljudi i lijepa mjesta. Čak bi mi falili i oni balkoni u Varoši.

Čudna smo mi bića, lipi moji. Čudna. Navodno bi se taj smak svijeta trebao dogoditi 21.12.2012. Fora datum, sve super. Ajde imamo još godinu ipo dana da nešto i napravimo od svog života. Zapnite malo ljudi, da ne odemo u povijest zapisani kao marginalci i neznalice. Sad sam se sjetila. Nema to baš nekog smisla kad iza nas nitko ni ne ostaje da bi mu to bilo bitno. Nije mi baš jasno kako su to zamislili oni koji su poveli priču o tome. Veliki prasak i sve nestade? Hm, to bi možda bilo i najbolje. Što vi kažete?

Ako imate neke ideje slobodno ih podijelite sa mnom. Ja sam se eto bavila pomalo nebitnim stvarima da ne bih očajavala. Dosta mi je više bijede i nesretnih ljudskih sudbina. Dakle, zaključak je da na neke stvari ne možemo utjecati koliko god se mi trudili.

Ako je zapisano negdje, u što iskreno čisto sumnjam, da cijeli svijet ode nebu pod oblake na ovakav način, što mi mali ljudi tu možemo učiniti? Baš ništa. Zato, bavite se svojim životima. Živite punim plućima. Neke stvari nisu u našim rukama. Tako je i s ovom hipotezom. Što ako? Ha, kako bude - bit će. Najgore vam se nervirati...