Pod povećalo stavljati kulturu, kulturni život jednog grada, znači promotriti cjelokupno društveno stanje i dijagnosticirati sve njegove bolesti. A društvo je poprilično nezdravo.

Nažalost, ona prava, opaka bolest, učinila je svoje. Otišao je prerano, u 56. godini života. Zadar je ostao bez svog posljednjeg pravog promatrača. Kada kažem pravog, mislim na kolumnista koji ne saginje glavu, koji ne podilazi niti jednoj struji, koji ne ide u smjeru di vitar puše. Udara tamo gdje se rijetki usude, ne piše po narudžbi ulaštenih čela. Odlaskom Gorana Bujića, bojim se da je Zadar postao grad bez kritike.

Grad bez kritike siromašan je grad. Možda se sa mnom neće složiti oni koji su se 'našli na tapetu', ponekad zasluženo, ponekad i ne, sve je to rock ' n '  roll, rekao bi Goran.

No, ovo nije nekrolog pojedinca, jedinstvene osobe koja je godinama secirala umjetničku, kulturnu, političku sferu grada Zadra u kontekstu Hrvatskih i svjetskih kretanja. Njegov odlazak samo je još jedan djelić u mozaiku slike koja pokazuje u kojem smjeru se kreću kulturne struje. Guta ih nemilosrdan ocean sveopće mijene vrijednosti. U vremenu u kojem kultura zauzima sve manje mjesta u našem životu i javnom prostoru, a cenzura je biljka koja se uspješno uzgaja i u našim krajevima, trebamo govoriti o nekrologu kritike.

Tabloidizacija je nešto što se polako, ali sigurno, uvlači u sve pore javnog prostora. Mediji koji prilog o kulturi svode na tekst o novom uratku starlete koji će se naći na kiosku za 29 kuna, te copy-paste vijesti o raskidu JK Rowling i književnog agenta, ne mogu smatrati ozbiljnim. Da, svi mi volimo brze, zabavne i pitke informacije, ali prostora za iste ima i previše. Ne trebam vam govoriti kako izgleda osoba koja svakodnevno konzumira fast food, a što su spomenuti sadržaji nego nezdravo smeće za um?

'Jest, sva sreća što imademo kulturu i umjetnost, inače bismo odavno pošandrcali' (G. Bujić)

Prema gotovo nepisanom pravilu, društveni komentatori u Hrvatskoj redom su kulturnjaci; pisci. Zoran Ferić to dobro argumentira kada kaže da je intelektualni angažman pisca nužan, pa čak navija za angažiranu književnost poput one Borisa Dežulovića i Olje Savičević-Ivančević.

Kritički diskurz u svom polazištu ima ono što smatram važnom vrlinom - odgovornost. Naravno, potreban je stav, ali upravo odgovornost je onaj motor koji pokreće, za ovaj tekst kazat ćemo - Kritičara, da odoli izazovima predvođenima ušutkivanjem i autocenzurom. Jasno je da smo u krizi - duhovnoj, moralnoj, i dovraga, financijskoj.

'Kad već ne volimo čuti pravu istinu o našoj sceni, ajmo onda busat se kano King Kong, jer mi smo Zadrani, a Zadar je naš' (G. Bujić)

Intelektualac i vegetiranje ne idu zajedno, zar ne?

Što se to događa s pametnim ljudima kada odabiru šutnju? Očito su zadovoljni stanjem, kada se nemaju razloga žaliti. Jesu li se dobro učvrstili, 'sredili sve što triba', pa se boje da bi ih mogla opaliti ona ruka preko koje su došli do položaja?

Znamo kako to ide. Potrebno je biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, a to mjesto, jučer, danas i sutra, je u blizini vladajućih. A tu nema mjesta za puno mozganja, nema mjesta za Kritičara, jer je najvažnije postati Vestalka i održavati vatricu statusa quo.

'...netko mora i to, reći bobu bob rock, a popu da je komercijalan pop! '(G. Bujić)

Kritika ekonomske politike,  propalog obrazovnog, sudskog, političkog sustava, odumiranja kulture, kritika primitivizma - kao da odmah u startu dobiva etiketu ljevičarskog, antidemokratskog, subverzivnog proizvoda.

Nije lako ostati ustrajan u promišljanju kulture na način da se uprljamo do koljena blatom mehanizma koje stoji iza nje.

Kulturna kronika jednom je gradu jednako važna kao, primjerice,  studija o obrazovnim i radnim aktivnostima maturanata. Kulturu promišljati, sanjati i živjeti. Ne možemo dozvoliti da se pisanje o kulturi pretvara u puko prepisivanje programskih knjižica, predgovora, pogovora, ili, kako je to kod nas običaj - prezent zamijeniti perfektom. Budemo li na taj način pratili kulturna i umjetnička zbivanja u Zadru, jadan nam futur!