Ova sezona kiselih krastavaca koja nastupi kad živa u termometru pokaže iznad 30 Celzijevih stupnjeva, pomalo ide na živce. Svima je vruće. I meni je vruće. Vruće mi je za sve i ne da mi se ništa. Ne da mi se na posao, ali to se mora. Ne da mi se ni jesti ni piti ni uopće misliti. Rekli bi, fjaka me uhvatila.

Zanimljiva mi je definicija fjake koju sam našla pokušavajući je sama sebi objasniti. Dakle fjaka je: psihofizičko stanje prilikom težnje ni za čime. Učestala je greška zamijeniti fjaku s lijenošću. Za razliku od ove potonje, fjaka je uzvišeno stanje uma i tijela kojem tezi cijelo čovječanstvo. Dok drugdje fjaku postižu dugogodišnjim izgladnjivanjem i meditacijom, u Dalmaciji je ona jednostavno Božji dar... Zar nije tako?

Šalu na stranu, mi smo jedan ozbiljan narod. Ali nam je i dalje vruće. Ma ni ne čuvamo se baš. Kupamo se po najvećem suncu, jedemo masno i pijemo premalo. Imate dva izbora. Svaki slobodan trenutak koristiti za baciti se u more naše Jadransko ili pak vrtiti programe na tv-u pod klimom. Što nije neka zabava. Jer se naša nacionalna dalekovidnica odlučila svako ljeto popunjavati program koji ionako nije baš nešto, reprizom reprizine reprize koje nazivaju Retrovizor.

Nisu ni drugi nešto bolji. A tlaka mi se maknut'... Kad vam je već Bog dao da živite na moru, da imate bar koji tjedan godišnjeg, da ste možda cijelo ljeto slobodni jer su praznici, da možete piti koktelčiće i bućkati nožice u moru, iskoristite to. Ubila me u pojam vijest kako je poljski par ostavio svoje dijete u autu po ovoj vrućini 45 minuta. Ma di vam je pamet bila?! Znam da nije racionalno, znam da nije pametno, ali ja bi ih samo malo oboje ostavila u tom autu pa da skuže što su napravili.

Nikad mira u ovoj našoj državi. Ali naša Vlada ni ljeti ne miruje. Ne, ne. Oni vam i po ovim vrućinama rade punom parom, baš onako kako očekujem od jedne ozbiljne premijerke. Samo, malo mi je muka od njih. Međusobno se prepucavaju, gore spomenuta mijenja kostime i broševe i druži se s missicama koje nju navode kao uzor u životu. Ajde, ajde, teta Jadranka, može to bolje. Ministar Čobanković, koji mi svojom osebujnom pojavom uvijek izmami osmijeh na lice, ovih dana mučio se s izlaskom iz automobila i oblačenjem sakoa u isto vrijeme. Slika za 5.

Mi smo pak jedna turistička zemlja koja teži milijunima noćenja. Pa mi je tako nespojiva slika plaže na kojoj ni ručnik ne možeš ostaviti jer su sav slobodan prostor zaokupile ležaljke. Takva je priča kolala internetskim svijetom o jednoj plaži u jednim turističkom mjestu u Lijepoj našoj, privatiziranoj. Jer je plaža navodno privatna, pa ako nećeš iznajmiti ležaljku, nećeš se bome ni kupati. Kad sam prije par tjedana napravila prvi đir po gradu u petak navečer, palo mi je na pamet samo jedno.

Počelo je. Turisti gdje god se okreneš. Posebno volim one simpa Japance i Kineze s aparatima oko vrata i suncobranima u ruci. Naradili se ljudi, zaslužili su. Mi koji živimo tamo gdje oni plaćaju da naprave đir, ne cijenimo nekad što imamo. Pa nam prolazi vrijeme u kukanju kako nemamo sadržaja, kako nam mladi nemaju gdje izaći i kako je općenito, Hrvatska jedna dosadna zemlja za odmor, Zadar jedan uspavani grad.

A mi samo kukamo i kukamo. I tako je prošao još jedan ljetni tjedan u kojem se kukalo kako je vruće, brojilo turiste i posve nonšalantno zaključujemo kako nam je isto kao i prošli tjedan. I kako je ovo kraj kolumne. Jedne bez repa, bez početka i bez kraja. A i mene uvatila fjaka, dosta trabunjanja. More zove!