Priča u kojoj nema izmišljenih likova

Želim vam ispričati što se dogodilo tog dana. Nisam siguran kada se to točno zbilo, u ponedjeljak, utorak, srijedu, nedjelju, meni su svi dani jednaki.

Svako jutro prespavam. Nikada ne otvaram oči prije podne. Znam da je podne. Crkveno zvono redovito me obavještava da je krajnje vrijeme da se ustanem iz postelje i pristavim prvu kavu. Do večeri pristavljam još barem tri. Kave ne smije nedostajati. Kruha može, samo kave ne. I cigareta. Doduše, već mjesecima kupujem rizle i motam duhan u kućnoj radinosti. Ima nešto privlačno u tome, nekakav tračak rituala koji me smiruje i zbog kojega dok to radim ne skidam osmijeh s lica. Zatvaram oči i obližem fini smotak, najradije bi ga pojeo. Prvi dim je tako sladak, odmah ujutro, tj. u podne, kada započinjem dan. Dok voda ne proključa, odlazim u kupaonicu i umijem se, pa malo zaližem čupu kose. Češljanje baš i nema smisla kada ne planiram izlaziti, a o tome najbolje govori češalj sa svega tri, četiri zupca, koliko ih je preostalo. Često se osjećam baš kao taj češalj, raspadnuto i ružno. No, to nije nešto što dobra kava i cigareta ne mogu izbrisati čim se maknem od ogledala u kojem odraz baš i ne obećava.

Dakle, dana u tjednu se ne sjećam, ali znam da je na podnevnom dnevniku reporterka cupkala pred nekakvom ustanovom, zgradom suda ili tako nešto, nemam pojma, zvuk je bio na minimumu. Televiziju palim isključivo da bi se nešto pored mene kretalo, to je jedini privid života koji mi se nudi. Sobne biljke mi ne uspijevaju. Ribicu sam imao, počinila je samoubojstvo. Jedne večeri sam je našao na podu. Sama je iskočila iz akvarija. Ostala su mi samo njezina mala plutajuća govna, neko vrijeme sam ih promatrao i čudio se kako ne istrunu u toj mutnoj vodi. Ribicu sam spremio u plastičnu vrećicu i nisam imao srca baciti je u smeće. Sljedeće večeri otišao sam do rive i bacio je u more. Poželio sam da jednog dana, kada umrem, neka dobra duša to učini i sa mnom. More je tako veliko i utješno, življe od zemlje. Imam osjećaj da pripadam moru. Ne znam, možda sam u prošlom životu bio riba. Često odabirem šutnju.

No, skrećem s teme. Dakle, toga dana zazvonio je telefon.  Postoje samo dvije osobe koje znaju moj broj: sestra, koja studira u Zagrebu i gazda stana. No, to nisu bili oni. Ugodan ženski glas kazao je kako zove iz nekakve agencije koja se bavi ispitivanjem tržišta i imam li vremena za samo nekoliko pitanja. Naravno, vremena mi ne nedostaje, pa sam pristao.

-          Godina rođenja'

-          1979.

-          Bračni status?

-          Neoženjen.

-          Koliko vas ima u kućanstvu?

-          Samo ja. U stanu, živim sam. Iznajmljenom.

-          Hm... doooobro, koliko često posjećujete trgovačke centre?

-          Nikada.

-          Nikada?

-          Ne vozim. Nemam auto. Svi su centri van grada. A i ne trebam... mislim, ne obavljam vam ja te neke velike shoppinge. Tu u zgradi ima jedan mali dućan, sasvim dovoljno.

-          Zaposleni?

-          Ne, trenutno sam nezaposlen.

-          U redu, gospodine, hvala vam lijepa i ugodan dan vam želim!

Cvrkutava djevojka prekinula je vezu i ja sam se vratio svojoj kavi i motanju cigarete. Telefon je zvonio opet. Potegnuo sam prvi dim. Savršenstvo. Sve je sjelo na svoje mjesto. Telefon nije prestajao zvoniti. Sestra? Gazda? Ne. Još jedna anketa. Ovaj put ispitivanje prehrambenih navika. Bože, gdje su me samo našli, pitao sam se i ponovo pristao na odgovaranje na besmislena pitanja.

-          Godina rođenja?

-          19... 1982.

-          Bračni status?

-          Sretno oženjen! - ispalio sam još jednu laž. Ne znam što mi je bilo.

-          Koliko vas ima u kućanstvu?

-          Četvero. Moja lijepa supruga i moji sinovi. Blizanci.

-          Hm... dooobro, koliko često konzumirate meso i ribu?

-          O, pa meso tri puta tjedno, riba dva puta tjedno... subotom tjestenina... da, tako nekako. Ne znam točno, uvijek jedemo u restoranima.

-          Uvijek?

-          Uvijek. Osim ako nas ne pozovu prijatelji na ručak. Ili naši roditelji, oni su vlasnici restorana u centru, znate. Nama je to bllizu, pa i ne trebamo ići autom. Imamo dva auta. Svatko svoj.

-          Doooobro... i za kraj, čime se bavite?

-          O, svim i svačim, djevojko. Ne znam odakle da počnem. Što te točno zanima? Nekretnine, dionice, udio u vlasništvu, članstvo u odborima?

Potpuno sam je zbunio. Zahvalila se i poklopila. Neko vrijeme sam slušao piskutavi zvuk linije u ušima. Dovršio sam prvu cigaretu, dolio malo mlijeka u kavu i smotao drugu. Sunce se pokušavalo probiti kroz roletne, nije mi se dalo pustiti ga da se razigra po stanu. Ionako čeka na prozoru sve dok ne zađe iza nebodera. Odlučio sam ipak izaći. Otići do zoo-shopa po novu ribicu. Onaj akvarij činio mi se užasno prazan.