Doris ju je uvjeravala da će se sve ponoviti – ljudi u odijelima će doći, neko vrijeme ovo će se mjesto mijenjati, a onda će opet postati samo njihovo...

Kada bi Ankica imala tijelo od krvi i mesa, onda bi bez sumnje pala Viktoru u zagrljaj. Ovako, to je sasvim nemoguće. Samo pusta želja i san koji se odvija već godinama po istom scenariju: ona se susretne s Viktorom na drugom katu, on je pristojno pozdravi i odlazi, tko zna kamo.

Ankica se nikad nije usudila pitati gdje borave oni koji su umrli deset godina prije nje i ovdje nastanili svoju nemirnu dušu. Ne može se požaliti da života, makar u ovakvom, vlažnom, promjenjivom obliku, ipak ima. Svako jutro druži se sa sestrom Doris. Ona je ovdje završila slučajno, jer je poginula u sudaru Fiat Punta i kola hitne pomoći tamo kod Lipotice, na onom pješačkom prijelazu gdje je i Ankica znala voziti kao luđakinja. Nikada nije podnosila spore, nespretne vozače. Često je jurila i pod gasom. Uvijek je mislila da će, ako nastrada mlada, to biti zbog divljanja u prometu.

No, Bog ili netko sličan za nju je imao druge planove. Vrlo okrutne, ali srećom, nije se dugo mučila.

Najgore od svega je to što je, u onim trenucima kada se bol počela pretapati u valove koji su je milovali i odnosili sve dalje od bijednog sobička u kojem je mjesecima ležala, iza sebe ostavila potpuno slomljenog oca, brata i njegovog dečka. Zbog toga što joj se činilo - ne, ne činilo - bila je uvjerena - da je njezin život završio naprasno, gotovo kao da je ubijena, njezin nemir bio je toliko snažan, da su se otvorila neka druga vrata. I ona se našla ovdje, kao sustanarka vrlo čudnog društva.

Zašto joj se tako sviđao Viktor? Odgovor je znala. I dok je bila živa privlačili su je ambiciozni, nedostupni tipovi koji su, jednom kada bi je razotkrili, do temelja razarali njezino biće, a ona je u tome uživala. Tražila je dramu, dobila bi je svaki put. Jednom kada bi je pogodila strijela, rušila se spektakularno i o tome se pričalo, s tim se živjelo, ništa drugo nije bilo važno, ni sve slabije zdravlje oca, ni bratova sudbina u tvrtki u stečaju, ni prijateljice s jutarnjim mučninama.

Viktor je bio jedan od onih koji je i za života nalikovao čistoj ektoplazmi. Gotovo pa da mu i nisi mogao zapamtiti lice, brzina kojom se kretao, ne gledajući oko sebe, Ankicu je okovala. Naočit, ali bez smisla za humor, nagađala je. Zaključke je uvijek donosila naprečac. Zbog toga je i bila nezadovoljna kada se većina njezinih planova izjalovila, pa tako nije završila studij psihologije, i pedagogije, zaposlila se prvo u kiosku, a onda u agenciji za prodaju nekretnina. Posao je nikad nije uzbuđivao koliko kupovina odgovarajuće odjeće u kojoj je odlazila u ured. Bilo je dovoljno biti lijepa, a sve ostalo dolazi samo po sebi. Sestra Doris slagala se s Ankicom samo zbog toga što se nije voljela družiti s Mihovilom, prljavom dušom iz samoga pakla, kako ga je nazivala. Nije bilo teško pogoditi kako je taj starac skončao. Doris ga uopće nije žalila, s takvima se u svom životu susretala prečesto.

Osim Viktora i Mihovila, Doris i Ankica upoznale su još stotine duša, ali one se nisu dugo zadržavale. Obično bi se pojavili u vremenu od ponoći do 6 ujutro, tada je bilo najprometnije. Jednom se pojavio i jedan visok, ćelav muškarac - Ankica nije znala tko je on, Doris je bila sigurna da je to neki poznati zadarski pjesnik i novinar, koji je za života bio promatrač grada, vrsta u izumiranju. Kratko je porazgovarao s Viktorom i nestao.

Dok je ležala među ciglama obraslima u korov, često je zamišljala kako bi ovo mjesto izgledalo da je kojim slučajem izgrađeno. Prije nekoliko godina tu su se okupili neki važni ljudi u odijelima, pa se postavilo pitanje hoće li morati potražiti neko drugo utočište. U Zadru ih ne nedostaje, poučila ju je Doris. Ona je već planirala kako će se preseliti u jednu manju kuću, tamo negdje iznad Vruljice, jer joj se činila baš zgodna za duhove poput nje.

Jedne večeri kada je Mihovil bio trijezan otkrio im je da i Viktor razmišlja o odlasku, samo to još nije sigurno. Navodno u staroj gradskoj jezgri leži jedna velika, nova zgrada, moderno opremljena, a gradi se oko 25 godina. Zdanje po Viktorovoj mjeri, nije sumnjala Ankica. Novosti su teško dopirale do njih, ali ipak bi nekako stigle, pa su tako ponovo očekivali dolazak ljudi u odijelima. Što će se dogoditi ako više ne bude moguće boraviti ovdje, pitala se Ankica. Doris ju je uvjeravala da će se sve ponoviti - ljudi u odijelima će doći, neko vrijeme ovo će se mjesto mijenjati, a onda će opet postati samo njihovo. Doris se smiješila kada je govorila o tome, i da je bila živa, sigurno bi Ankicu privukla u zagrljaj.