Dragi roditelji,

Kažu da su djeca najveća radost u životu i da je roditeljska ljubav nešto što ne može nadmašiti niti jednu drugu vrstu ljubavi. Vjerujem da je tako. Ali postavlja mi se pitanje je su li baš svi ljudi stvoreni za ulogu roditelja. Možda je ružno uopće upitati se tako nešto, ali sve više vidim primjere «brižnih» roditelja i takvo pitanje nameće se kao logično.

Najsvježiji primjer sam doživjela prije nekoliko dana. Ulazim u kafić i za jednim stolom sjedi majka s novinama u ruci, a pokraj nje dječak od nekih četiri ili pet godina u neobičnoj poziciji. Tamo gdje bi trebao nasloniti leđa, on je podigao noge i polegao se na klupicu. U prvi tren mi se čak učinilo simpatično.

Sjedamo za stol ne obazirući se previše na susjedni dvojac. Odjednom dobijem udarac u bubrege. Sva u čudu okrećem se i vidim kako su malome poletile noge s naslona na mene. Mama i dalje ne skida pogled s novina.

Situacija s nogama u mojim bubrezima ponavlja se nekoliko puta i okrećem se prema vražičku kako bi mu dala do znanja da mi stvarno smeta njegovo neodgojeno ponašanje. On mi nonšalantno, bez da sam išta rekla, govori kako su mu noge slučajno pale kao da njegov položaj nije ni najmanje upitan. Mamica odjednom shvaća da se nešto događa oko nje i izdere se na maloga ne skidajući i dalje pogled sa svojih papira. Naravno da je mali ne šljivi ni pet posto i nastavlja sa svojim razvlačenjem po klupi.

Odustajem od svega i pokušavam ga ignorirati, no ne mogu ne primjetiti snijeg od papira koji je napravio ispod sebe kao i razbacane i raskidane novine (koje su inače vlasništvo kafića).

U jednom trenu mama shvati da je vrijeme za polazak i živčano odvlači dijete. I mali joj nervozno odgovara i protestira. Slika i prilika jedne obitelji. Nije tragična priča kao iz crne kronike, ali definitivno prikaz nečeg što ne štima.

Došlo mi je da opalim nju, a ne maloga. Nije dijete krivo. I stvarno nije. Očito je tko je u ovom slučaju zakazao.

U vaše slobodno vrijeme djetetu nije mjesto u kafiću, već na igralištu. Dijete se ne zabavlja televizijom i novinama već konstruktivnim druženjem i igranjem s roditeljima koje i onako ne vidi (u većini slučajeva) dobar dio dana zbog takvog životnog stila koji danas živimo. Na dijete se prenosi vaša nervoza i kopiraju svako vaše ponašanje, i dobro i loše. Valjda smo svi toga svjesni.

I ja sam dijete svojih roditelja i jednog ću dana, to isto, valjda i ja postati. Meni nikada nije palo na pamet «nepropisno» sjediti van kuće, obratiti se odraslim nepoznatim osobama a kamoli ih udariti, nisam bila živčano malo stvorenje jer su se svi članovi obitelji bavili sa mnom bez obzira na radno vrijeme. Nisam bila savršena. Dijete kao dijete, ali ne kao današnja pobješnjela derišta koja su se prerano otela kontroli.

Moja mama je bila i majka i otac. Nije to birala. Tata je pomorac i netko je morao nadoknaditi i njegovo mjesto onih pola godina odsustva.  Mamu sam ponekad i mrzila (ne doslovno, mama ako ovo čitaš - volim te) jer se previše bavila sa mnom. Danas je ona moja najbolja prijateljica i da nije bila takva tko zna što bi bilo od mene.

Obitelj je tu da nam usadi neke vrijednosti koje će od nas sutra napraviti velike ljude, a ne da nam to usađuje ulica ili tko zna tko.

Roditelji, djeca su vaše najveće blago. Onda se tako i ponašajte, a ne kao da ste nas kupili u kineza gdje je sve po deset kuna.

Sutra će se ona ista majka s početka priče (možda) pitati gdje je pogriješila. Pogriješila je najmanje u tome što nije podigla pogled i pozabavila se djetetom kojem je očigledno bilo dosadno na mjestu koje nije namijenjeno razigranoj dječici. Pogriješila je što se ponaša kao plaćena dadilja koja ide linijom manjeg otpora, a ne kao strpljiva majka puna ljubavi.

Sutra ću i ja biti majka. Nadam se ne kao ona s početka priče, ali nadam se ista ona koja tipkala ovaj tekst.

S ljubavlju,

Ira