Svi se nešto u zadnje vrijeme razmahali i naglo dobili krila. Trebaju nam promjene, trebaju nam novi ljudi, treba nam nova garnitura vlasti. Treba, treba, sve nama to treba. Znate čega nam još treba i to pod hitno? Para, dragi moji, para.

Ubili se ovi naši političari od prikazivanja svojih predizbornih programa kao slamke spasa za napaćeni hrvatski narod. Ako mi se dobro čini, a mislim da mi se čini, nitko više te fore ne puši. Ipak, netko negdje valjda zna kako je bilo i kako će biti. Spasonosna slamčica koja bi nas pogurala na ljestvici preživljavanja negdje valjda postoji.

Raditi se mora, u radu je spas i razne takve krilatice prate nas gdje god se pomakli. Samo, gdje da radimo? Tko će stvoriti toliko radnih mjesta da se ta proizvodnja napokon makne s mrtve točke? To najbolje znaju radnice Kamenskog i inih takvih tvrtki koje su svoje povjerenje i radna mjesta očito dali u krive ruke. Srce mi se steže kad vidim očaj radnika propale Đakovštine. Ono što se njima serviralo na hladno, ne bi trebao okusiti nijedan čovjek koji od svog rada živi.

I onda se čude kad ljudi podivljaju jer im se reklo da su za stanje u firmi sami krivi jer su za nezakonite rabote i krađu morali znati. Znanje je krhko, pokazalo se po stoti put. Treba li se ijedan čovjek dovesti u situaciju da moli ono što je njegovo? Kasni vam plaća ili je uopće ne dobivate, a uredno radite. Ima li veće tragedije za radnog čovjeka? Ne mogu zamisliti kakav je osjećaj ne imati kune u džepu, a pošteno ste ih zaradili.

Žalosna je ta situacija kad ne možete svojoj djeci osigurati egzistenciju, na što ste se obvezali donijevši ih na svijet. I zato, moj duboki naklon ženama i muškarcima koji uspijevaju u svojim kućnim laboratorijima zvanim budžet, pretakati iz šupljeg u prazno. To su vam današnji uzori i ljudi u koje se naša mladež treba ugledati. Ali ne, mi smo opet pobrkali lončiće. Djeca nam se uče posve krivim stvarima i krivim uzorima.

Postalo je bitno tko kakve tenisice nosi i tko se u kojem dućanu oblači. Postavlja se pitanje je li zaista vijest od nacionalnog značaja je li barba Kerum opet napravio kakav neuračunljiv medijski nastup. Zar su to vijesti o kojima narod treba razmišljati? Naravno da nisu. A vijest o prosvjedima i štrajku tisuća ljudi u zemljama diljem svijeta, dobije par sekundi medijskog prostora i izađe na stranicama kao zanimljivost. Gle čuda! Skeptična sam prema konceptu prosvjeda.

Sve je to super i čuje se glas naroda koji je u zadnje vrijeme sve glasniji, ali ipak. Koliko toga zaista možemo tako promijeniti? Možemo, možemo. Samo smo izgleda malo lijeni. Ako se prosvjedi i organiziraju, većina ljudi će na to lagano odmahnuti rukom, uz komentar kako to njihov posao nije. Sebe ne isključujemo iz te skupine. Pijemo kave, kolona nezadovoljnika prolazi, a nama se nekako teško dignuti iz teških pletenih stolica tarace kafića.

Mi smo postali neka kauč generacija, koja sve zna i u sve se petlja, pa opet kad treba potegnuti teško se odvajamo iz anonimnosti kućne fotelje i psovanja na Dnevnik. U zemlji s 4 i pol milijuna stanovnika, imamo isto toliko nogometnih izbornika i spasitelja hrvatske ekonomije. Svi sve znaju, svi o svemu nadugo i naširoko raspredaju.

Došla sam do zaključka da je ljudima zaista dosta. Ne pokrenemo li se, netko će se u naše ime pokrenuti. Pa to onda neće biti glas naroda, nego glas privilegiranih. Tko će me uvjeriti da će iz svoje udobne foteljice s naslonom u Saboru govoriti u moje ime? Ne padam na parole i političke krilatice. Nema te stranke koja na mene može utjecati zato jer ima dobar vizualni identitet i jer su ljudi plaćeni za to izmislili lako pamtljiv slogan.

Hoće li mi dobar slogan sutra osigurati radno mjesto? E neće sigurno. U ovoj se državi i lijevi i desni, plavi, zeleni ili crveni, busaju u prsa pitanjem koje je postalo kao dobar dan. A dis' ti bija devedesprve? Ma ne kažem ja da bismo mi sve što nam je učinjeno trebali zaboraviti, ali vrijeme je da se krene dalje. U bolje sutra.

Parolama izgleda nikad kraja. Samo, od parola se ne kupuje kruh i mlijeko u onoj plastičnoj boci. Od parola nitko nije platio račune. Jeste li se dragi moji kvazi političari toga sjetili? Grčke su im puna usta samo kad treba napomenuti kako Hrvatska ne ide tim putem. Ma nemoj, meni se baš čini kako se i nama smiješi njihova sudbina.

Samo, digli se Grci na noge, sudeći prema opsegu štrajkova i to na one stražnje. Kojim ćemo putem mi, jednadžba je s dvije nepoznanice. Je li nerješiva? Ha, doznat ćemo na vlastitoj koži. A takve se pogreške najskuplje plaćaju.