Opatija, jeseni, maruni, marunada, Lungomare, sunce, šetnja... Od malih nogu, Stara dama u meni izaziva divljenje. U bilo koje godišnje doba, ona jednostavno blista. Meni je možda najdraža u ovo jesensko doba kada se slegne ljetna gužva, iako turista i izvan sezone uvijek ima.

Marunada, ove godine nije u punom sjaju kao inače. Također ni jesen nije onakva kakvu smo navikli imati, pa maruni nisu baš reprezentativni. Zbog toga se ove godine ne može vidjeti kolača i raznoraznih slastica na svakom kantunu, a pronaći prave marune na pijaci pravi je pothvat. Ništa tu nije čudno kada prvog dana mjeseca studenog sjedim na terasi jednog opatijskog hotela u majici kratkih rukava. Pa, zar ne bi trebalo biti kao što i naziv samog mjeseca govori, studeni?!

Ipak, uživam. Imam osjećaj da ni riječima ne mogu opisati koliko. Volim ovu toplu jesen. Tako mi prija. Volim i Opatiju, njen Lungomare koji se proteže nekih dvanaest kilometara već od Voloskog pa sve do Lovrana, ako ne i dalje. Mogla bih satima šetati i upijati sunčeve zrake.

Baš kao stara baka (dama), Opatija me podsjeća na moje sretno djetinjstvo, šetnje vikendom, vožnju luna parkom praćenu prvo suzama, a zatim veseljem, nezaboravni kolači u kavani hotela Paris... Od tada se štošta promijenilo. Prošlo je skoro dvadeset godina, više nisam djevojčica, za luna park sam malo prevelika, a hotel Paris je prije nekoliko godina, nažalost, zatvoren. Ostao je, ipak, onaj isti osjećaj uzbuđenja pri svakom novom posjetu.

Sada su in neke druge stvari. Šetnja Lungomarem, kava na terasi hotela Milenij i neki kolač od maruna. Moj prvi izbor je srce ili kesten pire. Nabaci se još koja slikica za sjećanje i osjećaj zadovoljstva je tu.

Možda se neki pitaju zašto je Opatija Stara dama? Ona je jedan od prvih gradova u Hrvatskoj u kojem se počeo razvijati turizam. Hvar i Opatija se pomalo bore oko prevlasti, ali mislim da sa svim činjenicama Opatija može odnijeti pobjedu.  Villa Angiolina je jedan od najranijih primjera razvoja turizma u ovim krajevima. Njen položaj uz more usred botaničkog vrta, te raskošno unutarnje i vanjsko uređenje govore samo za sebe.

I tako se od tada Opatija razvijala u tom smjeru. Mene, danas, podsjeća na mini Monte Carlo, samo sa puno više topline i malo manji broj snobova. Velik broj hotela sagrađenih u raznim stilovima od kojih je naprepoznatljiviji retro izgled austro-ugarskog ljetovališta “složenog“ strogo prema estetskim prohtjevima nekadašnje aristokratske kreme bivše monarhije, a u stopu ih prate vile namijenjene iznajmljivanju ili u vlasništvu (najčešće) stranih bogataša. Tu se odvijaju mnoga događanja, od izbora za miss do raznih glazbenih spektakala i ostalo. Opatija je već desecima, ma stotinama godina poželjna destinacija. Ne gubi svoj sjaj.

Možda će neki pomisliti da pretjerujem. Zadar je u ovo doba godine pomalo prazan, miran dok je Opatija nekako taman živa da vam ne smeta gužva, ali imate osjećaj da ste dio neke uspavane gomile. Osjećaju se godine ovog gradića i pružaju vam sigurnost dok prolazite kroz stotinu godina staru popločanu šetnicu, zaštićenu dražesnim mjedenim ogradama, dok vam pogled skreće čas na stjenovite plažice, čas na stara ali sjajna hotelska zdanja, uređene parkove, a u nosnicama osjećate miris mora koji kao da liječi, zrake sunca koje griju poput bakinih ruku,  te istovremeno čujete primjese domaćeg dijalekta, malo talijanskog, a ponešto i zagrebačkog. Kao da ste u nekom posebnom svijetu gdje sve ovo izgleda kao neka savršena cjelina.

Sunce polako zalazi za Učku koja kao da čuva ovaj raj na zemlji. Zalazak dolazi puno ranije nego, na primjer, u Rijeci zbog zaštitničkog položaja ove planine. Kao da dozvoljava samo onoliko sunca koliko je potrebno da samo povlašteni dožive ovu čaroliju i stvarno je šteta razbacivati se ovom divotom. Zato pssssst, ovo sam podijelila samo sa vama.