Uče nas od malena kako je dovoljno samo puno učiti i pošteno raditi i da će nagrada doći. Uče nas kako samo svojim radom i zalaganjem možemo doći do rezultata. Kako su nas propustili naučiti kako paralelno s time postoji i jedan drugi (lakši) put? Onaj koji se krči kuvertama i rodbinskim vezama.

O dragi moji, sigurna sam ja da znate o čemu govorim. Sigurna sam da ste se puno puta našli u situaciji kad se nešto nije moglo nikako ostvariti dok niste zvrcnuli kakvog strica ili predali kakvu debelu kuvertu. Jeste li ikad? Onda svi problemi koji su do prije samo par sekundi bili nepremostivi, kao gumicom izbrisani netragom nestaju. Nema ih. Sve zbog par riječi ili podobnosti.

Ako ste kao i ja skeptični prema doktorima i listama čekanja, savjet kako je najbolje imati plan koji premašuje ono pošteno čekanje, čuli ste već odavno. Ne zvuči baš utješno, tako je sa svime u ovoj državi. Vodimo se onom „Ako ne može drugačije, onda pošteno"! Zar to nije žalosno? Kako smo uopće došli do tog trgovanja gdje god se trgovati može?

Ako ste jedan od onih koji se pušu integritetom i poštenjem, razumijem vas. Ali ne možete reći ja tako ne bih nikad. Kad vam gori pod petama, a vlastita stražnjica vam je u pitanju, pošaljete sva moralna načela lijepo do vraga i posegnete u sivu eminenciju zvanu veze i vezice. Može li se išta ovoj državi napraviti ako nemate kojeg strica ili bar kuma tamo gdje treba?

Nije tajna kako mnogi problemi nestaju čim se ukaže sveta plava kuverta. Nekad je bila dovoljna lijepo upakirana bombonijera. Po mogućnosti Bajadera ili Griotte, podmićujmo hrvatskim proizvodima ipak. Ne mogu izbrisati iz pamćenja te bombonijere u bijelom trgovačkom papiru u onim trafikama kod bolnice. Ne samo da možete birati koliko ih ima, nego već spremno čekaju kako biste ih proslijedili liječniku ili medicinskoj sestri da vas malo pogura na toj listi čekanja. 

To je slika našeg zdravstva, javne uprave, pravosuđa i još inih institucija. Nekako mi se čini kako za sve još uvijek ipak ima nade, ali je volja negdje potonula. Ugušila se negdje na listi čekanja. Ne mogu se načuditi kako smo u 20 godina samostalne države uspjeli toliko zaribati. Gdje smo pogriješili? Nešto je negdje očito pošlo po krivu. Mi smo jedna europska država koja je po korupciji u nezavidnom položaju.

Hrvatska je za 2011. godinu na Indeksu percepcije korupcije (IPK) Transparency Internationala na ljestvici od 0 (potpuna korupcija) do 10 (bez korupcije) ocijenjena s 4, što je za desetinu boda niža ocjena nego prošle godine. Kakva jalova utjeha. Nalazimo se na 66. mjestu, isto kao Crna Gora i Slovačka, dok su susjedi Slovenci na 35. mjestu s indeksom korupcije od 5,9. Tako blizu, a tako daleko.

Ne kažem ja da je Slovenija jedna bajna zemlja, ali gdje je nama pošlo po zlu? Usporedbe radi, Srbija ima indeks korupcije 3,3. Makedonija je na 69. mjestu, Srbija na 86., a BiH na 91. mjestu. I tako nas svijet doživljava. Mogu misliti kako to izvana izgleda. Doduše, prestala sam se brinuti kako svijet gleda na nas onog trenutka kad je bivši premijer završio iza rešetaka radi korupcije.

Ako smo do tada imali kakve šanse, onda je sve totalno potonulo. Negdje na dno. Da uopće ne govorimo o nepotizmu. Mislim da je sve rečeno. Koalicija koja je ovih dana preuzela stvar u svoje ruke obećala je kako će sposobni ostati, a podobni otići. Živi bili pa vidjeli. Ne vjerujem baš u to.

Samo će se kolo sreće okrenuti na drugu stranu. Onu koja je sada postala podobna, s nekim drugim šarama na prsima. S vrpcom druge boje u njedrima. Ali kako narod kaže, tko preživi, pričat će. U ovom slučaju ne želim biti u pravu.