Čitanje i slušanje vijesti o hrvatskom školstvu često mi ostavljaju dojam kako problemi leže u datumu početka drugog polugodišta, u školskim odorama ili pak u odvojenim školama za učenike i učenice. Takvim i sličnim umjetno stvorenim ideološkim problemima zaobiđe se bitno, a energija se gubi na uzaludnom komentiranju.

Tako jednostavno, a tako prozirno. Prašina se podigla i oko nove reforme, većinom oko nebitnih dijelova. Reforme čija priprema toliko dugo traje da se zapitam smijemo li je više zvati „novom“? Reforma se trenutačno smrzava na ledu, kao i sve čemu je rok pripreme i puštanja u pogon ograničen četverogodišnjim mandatom.

Škole su odgojne i obrazovne ustanove

Ivana će, kao i njeni vršnjaci, na jesen krenuti u školu. Koji cilj postaviti pred nju prije nego započne  to dugogodišnje putovanje? Možda je ispravnije zapitati se koji cilj naša tvornica obrazovanja postavlja pred sebe za Ivanu i njezine buduće školske kolege? Hoće li ih uspješno pripremiti na ono što dolazi kasnije, na svijet odraslih? Hoće li Ivana nakon školovanja biti sposobna primijeniti stečeno znanje i biti sposobna sebe uzdržavati? Ili će joj bijeli papir u rukama ostati jedini suvenir hrvatskog obrazovnog sustava?

Koga uopće možemo smatrati obrazovanom osobom? Želimo li smatrati obrazovanim puko poznavanje činjenica otisnutih na bijelom papiru. Činjenice bombardirane od nastavnika koji su, vjerujem, željni pružiti djeci nešto uzvišenije od onog ograničenja sadržanog u (tako nehrvatskom izrazu) školskom kurikulumu. 

Odgoj i obrazovanje, naravno, nisu jedino u rukama nastavnika. Svatko stvara svoju sliku svijeta prema vlastitom iskustvu i iskustvu najbližih. No, uloga nastavnika je velika baš u najosjetljivijem razdoblju razvoja. Cijenimo li dovoljno tu ulogu? Već ste i sami svjesni odgovora. Koliko nekoga cijeniš, toliko će ti pružiti, a koliko ima smisla djeci pružiti mentorstvo nezainteresiranog i bezvoljnog učitelja?

Iznimke

Koliko god loš sustav obrazovanja bio, kvalitetni pojedinci će se izdignuti nad mediokritetom koje takvi sustavi rađaju. Slično kao i u sportu. Genijalci (uz malo sreće) će se probiti do vrha ma gdje god se rodili i kojem sustavu pripadali. No, iznimke s razlogom imaju takvo ime i o njima se ne smije razmišljati žele li se postaviti dobri temelji nečeg djelotvornog. Problem nastaje kad osobama punima potencijala otežavate gdje god možete. Od vrtića pa do zadnjih formalnosti vezanih za obranu završnog rada.

Gdje smo tu mi?

Krajem prošle godine izašli su rezultati PISA-ine (Programme for International Student Assessment) ankete čiji rezultati pomažu u ocjeni obrazovnih sustava zemalja sudionica. PISA-inu anketu ispunjavali su petnaestogodišnji i šesnaestogodišnji učenici, a svježe iskustvo ove ankete tjera na razmišljanje je li naše obrazovanje vrijedno onih koji o tom sustavu ovise. Možemo li se napredovati, a da samo popravljanje stanja na tablici u nekoj idućoj anketi ne bude svrha sama sebi? Rezultati ovakvog i sličnih istraživanja trebaju biti putokaz, a ne cilj. Trenutno putokaz pokazuje da smo u svim područjima obuhvaćenim ovom anketom (znanost, čitanje/načitanost, matematika) ispod prosjeka OECD (Organizacija za ekonomsku suradnju i razvoj) zemalja. 

Rezultati otkrivaju kako u najviše razine (razine 5 i 6) u barem jednom od ova tri područja spada samo 9,3 % hrvatskih srednjoškolaca (prosjek u OECD zemljama je 15,3 %). S druge strane, 15,3 % hrvatskih srednjoškolaca se nalazi u najnižim razinama u sva tri predmeta (prosjek OECD zemalja je 13%).

Što te razine (najniža je 1b, najviša 6) konkretno znače? Uzmimo za primjer vještine čitanja. Anketa pokazuje da se dvije trećine hrvatskih srednjoškolaca nalazi na razinama 2 i 3, dok sveukupni naš prosjek iz ovog područja spada uz donju granicu razine 3. Ta razina podrazumijeva da učenik može ponekad prepoznati vezu između nekoliko informacija iz teksta. Zna povezati nekoliko dijelova teksta kako bi shvatio pouku, a trebao bi znati protumačiti značenje određenih riječi ili fraza. Naš srednjoškolac bi trebao razumjeti tekst ako on ima veze sa svakodnevnom i poznatom okolinom te općenitim znanjem.

Razina 6 kao najviša traži od učenika da donese višestruke zaključke, usporedbe i razlike koje su istovremeno konkretne i detaljne. Traži detaljno razumijevanje teksta te povezivanje različitih tekstova u smislenu cjelinu. Očekuje izvođenje zaključaka na nepoznatu temu te kritičko ocjenjivanje teksta.

Gore navedeni rezultati odraz su onog što sustav obrazovanja nudi učenicima. Drugi dio ankete daje sliku onog što učenici mogu ponuditi ako im se ponude pravi uvjeti. U tom dijelu učenici pokazuju da su željni stjecanja znanja koje mogu negdje primijeniti.

Iako se u zadnjih 10 godina povećalo zanimanje za znanstvene (prirodoslovne) karijere za 14 %, danas se tek svaki četvrti učenik vidi u njima. U učenju znanstvenih (prirodoslovnih) predmeta još uvijek ne uživaju poput svojih vršnjaka iz OECD zemalja, no napredak postoji - instrumental motivation (svijest da će im učenje kasnije pomoći u karijeri) povećao se od posljednjeg istraživanja.

Problem demotivirajuće okoline, nažalost, ne rješava se sustavno. Tek pojedini projekti privatnika pokušavaju povećati zanimanje učenika za znanstvene predmete. Najpoznatiji primjer je Croatian makers liga s medijski eksponiranom STEM crowdfunding kampanjom (pročitati i zanimljiv članak objavljen na Netokraciji na temu jesu li takvi individualni pokušaji štetni za sustav obrazovanja) LINK.

PISA anketa otkriva i činjenicu da polovica hrvatskih učenika voli čitati materijale o znanosti, a čak 69 % voli otkrivati nove informacije iz područja znanosti.

Zatim, 70 % učenika slaže se da se isplati truditi u učenju znanstveno srodnih predmeta jer će im to pomoći u kasnijem profesionalnom životu.

Nadalje, 66 % učenika slaže se da što nauči u školi u znanstveno srodnim predmetima važno je za njega jer će mu to trebati za daljnju karijeru.

Također, 67 % učenika slaže se da je učenje znanstvenih predmeta korisno jer ono što nauči povećat će mu šanse za bolju profesionalnu karijeru.

Da će mnoge stvari koje nauči pomoći u pronalaženju posla, slaže se 62 % učenika.

Nabrojani rezultati spadaju u razinu njihovih vršnjaka iz OECD zemalja. Razinu koje hrvatsko školstvo s ovakvim sustavom može samo sanjati. Dakle, učenici nisu toliko nezainteresirani koliko im se nekad otežava, a sigurno da im trenutni školski nastavni plan ne olakšava. Pokušat ću ga opisati samo jednom rečenicom. U 2017. godini informatika je izborni predmet.

I još nešto. U samoocjenjivanju, prema anketi, hrvatski učenici su kritičniji prema sebi nego 2006. godine. Čini se da potencijala imamo i više nego što mislimo.

Ivana će, kao i njeni vršnjaci, na jesen krenuti u školu. Ivana će nam za desetak godina pokazati jesmo li što naučili iz ovoga.