Nažalost, Johnny Depp nakon Fear And Loathing In Las Vegas nije imao sreće snimiti novi klasik inspiriran djelom Huntera S. Thompsona

Odbijam u uvodu trošiti (opet) suviše riječi na kinodistributere koji očigledno i dalje nemaju veze o filmu, jer uz hrpu sad već poprilično starih naslova oni i dalje daju prednost smeću (oprostite na gorčini), poput Jack And Jill, koji je toliko popljuvan od strane kritike i publike, da je to nepojmljivo. Prije par dana sam imao priliku pogledati film koji već drugi tjedan za redom igra u svim našim većim gradovima (izuzev našeg) i kojeg sam spomenuo o prošlotjednom tekstu, a riječ je o posljednjem uradku jedinstvenog Johnny Deppa.

The Rum Diary (2011)

Režija: Bruce Robinson

Uloge: Johnny Depp, Aaron Eckhart, Michael Rispoli, Amber Heard, Richard Jenkins, Giovanni Ribisi...

Žanr: Komedija, drama

Trajanje: 120 min. Paul Kemp (J. Depp) je freelance novinar koji, zasićen unutarnjom politikom Eisenhowerove administracije, prihvati posao u Puerto Ricu u nižerazrednim novinama 'The San Juan Star'. Glavni urednik novina, Lotterman (R. Jenkins), Kempu za početak dodijeli pisanje tjednog horoskopa što se istom svidi pošto će imati više vremena za pokušaj pisanja svog novog romana zapostavljenog zbog spisateljske krize. U redakciji, Kemp započne prijateljstvo s fotografom Bobom Salom (M. Rispoli) kod kojeg se ubrzo i preseli zbog nagomilanih hotelskih računa. Kemp se polako počne upoznavati sa običajima i populacijom otoka te ubrzo dobije prijedlog za poslovnom suradnjom od ozloglašenog Sandersona (A. Eckhart). Svaka Kempova nedoumica oko prihvaćanja sumnjivog posla nestane kad upozna Sandersonovu djevojku Chenault (A. Heard)...

 

Zašto sam se toliko uhvatio baš ovog filma unatoč spoznaji da ga strana, pa tako ni naša kritika nije baš opjevala? Hmmm...dakle, prvi razlog je taj što je ovo adaptacija istoimenog romana kultnog pisca Hunter S. Thompsona, a svi upućeniji će znati kako je izgledala posljednja adaptacija nekog njegovog djela (za zaboravne i neupućene, Fear And Loathing In Las Vegas), a drugi razlog, izuzev činjenice da piščev alert ego (ponovno) tumači Johnny Depp, jest taj što se scenarija i režije prihvatio nekoć izrazito obećavajući redatelj i scenarist Bruce Robinson (Withnail & I, How To Get Ahead In Advertising, Jennifer 8...).

Gdje je onda nastao problem(i)? Neki će reći da Johnny Depp nije bio osobito glumački nadahnut s čime se ne slažem jer smatram da je Depp sasvim solidno odradio svoj posao, štoviše, mislim da je fantastično oponašao mrmljavi govor samog Thompsona. Ne, nije problem niti u Deppu pa čak niti u lošoj režiji. Najveći problem je upravo u samom predlošku koji niti kao roman nije uspio do 1998-e pronaći izdavača iako je napisan još davne 1961-e.

Mada je roman djelomično inspiriran Thompsonovim životom (početkom novinarske karijere - Thompson je uistinu pokušao dobiti posao u 'The San Juan Star-u' no bio je glatko odbijen) pati od same ideologije koju je pokušao širiti. U toj alkoholom natopljenoj pred-gonzovskoj fazi, Thompson se kategorički osim svojih demona obračunavao s kapitalističkim pokoravanjem svijeta koji nije mario za probleme kao što su siromaštvo i bijeda.

Pošto već dugo pratim Deppovu zavidnu karijeru poznato mi je da je njegovo ime vezano uz ovaj projekt još od 2000-e (ponajprije iz dužnog poštovanja prema njegovom dobrom, sad već preminulom prijatelju Thompsonu), no kao ni sam roman, film nije imao sreće s realizacijom do 2009-e, kada se pisanja scenarija, a kasnije i režije, nije prihvatio i sam čašici sklon Robinson.

Robinson se tokom pisanja scenarija nakon dugogodišnje apstinencije okrenuo alkoholu kako bi što vjerodostojnije pretočio (doslovno) materijal u film, no čini mi se da mu ta metoda ipak nije pomogla u krpanju ionako rupama ispunjene priče. Nažalost, Depp nakon Fear And Loathing In Las Vegas nije imao sreće snimiti novi klasik inspiriran Thompsonovim djelom, no sudeći po pričama sa snimanja njegove noći u Puerto Ricu su bile daleko opijenije negoli Kempove u filmu. Valja također spomenuti izvanredne epizodne uloge i to ponajprije fantastično ispaljenog Giovannia Ribisia, kao i podjednako dobrog Michaela Rispolia.

Sve u svemu, The Rum Diary je sasvim solidno ostvarenje ispunjeno autodestruktivnim likovima i obiljem životopisnih situacija, no na kraju od cijelog tog spomenutog ruma dobijete samo miris, bez ikakvog okusa. Možda i nije ispala loša situacija u kinoprojekciji, jer je film ionako prikladniji za kućnu atmosferu, nravno, uz neku čašicu alkohola, po vlastitom izboru.