Tema ovotjedne kolumne trebala je ići u sasvim drugom smjeru, ali moji vjerni prijatelji koji su ujedno i moji najvjerniji čitatelji cijelo vrijeme me, zapravo, uvjeravaju kako ću pisati o prvom ovogodišnjem snijegu. I što sada? Morala sam popustiti pod pritiskom i pokušati napisati nešto o ovoj nesvakidašnjoj padalini u Dalmaciji.

Meteorolozi su nam sve ovo najavljivali ali mi smo samo odmahivali rukom (kao da oni ikad išta pogode) i dočekali pomalo nespremno sve lijepo, ali i ružno što nam snijeg može donijeti. Od silnog odmahivanja rukom, skoro smo pali na guzicu kada smo se jedno jutro probudili i vidjeli nebičan prizor, bajkoviti bijeli Zadar.

Navikli smo na to da opće veselje potraje dan, maksimalno dva. Sjetimo se kada je snijeg pao, i prebrojimo na prstiće koliko mu treba da se otopi. Teško da će uz ove niske temperature Zadar još par dana skinuti svoju bijelu haljinicu.

Prvi snježni dan je bio zaista veseo. Kvartovske ekipe su zablokirale svoje ulice, organizirale sanjkanje, grudanje, ispijanje kuhanog vina i svašta nešto. Imala sam osjećaj kao da je tek sada stigao Božić. Ljudi se su vrzmali na sve strane. Osjećala se baš neka vesela i topla (iako temperaturno nikad niža) atmosfera.

Nakon toga su već počeli problemi. Otežana svaka vrsta kretanja izazvalo je nervozu u mnogima i samo su dječica i rijetki odrasli i dalje uživali. Snijeg se počeo pretvarati u led, auti su proklizavali, lomile su se kosti ili se dobila pokoja modrica od nezgodnog pada i nikome nije bilo do šale. Da, nekako nismo navikli i moramo priznati da nas je sve, zapravo, neugodno iznenadio.

Ispali smo iz svoje rutine, kolotečine i to nam se nije svidjelo. Pomalo se javila i ljutnja na gradske, županijske ili čije već službe zbog toga što su samo očišćene glavne gradske ceste (doduše ne baš bajno), a po kvartovima je i dalje krcato snijega, posljednjih dana više leda. Pješaci su se našli u još nezavidnijoj situaciji. Nema tog nogostupa (mislim da je to točan naziv) po kojem možeš hodati, a da nije prekriven ledom koji je bolji nego na klizalištu kraj Supernove.

Slabo je odrađen taj dio, a šok i nespremnost bi mogli proći nakon ovoliko vremena, jer snijeg se ne topi, on se ledi i ugrožava sigurnost i malih i velikih. Umjesto grijanja u toplim prostorima i čekanja, gradske ili čije već službe (ne želim imenovati na koje mislim) bi mogle uzeti lopate u ruke i laganini...

A koliko je nas, zapravo vas (pošto ne spadam u tu skupinu) svoje raznorazne kazne, najčešće za prometne prekršaje zamijenilo za društveno koristan rad koji nikad nisu vidjeli? E pa, da postoji itko pametan u ovoj državi onda bi ih sad svi mi ostali vidjeli na djelu sa lopatama u ruci.

Mene, osobno je snijeg toliko razveselio da sam se čak i dragom Bogu zahvalila. Znate, kada imate dvadeset i četiri godine (kažu da žene ne trebaju otkrivati svoje godine, ali zbog mog izuzetnog raspoloženja saznali ste i taj podatak) svi vas više manje počinju doživljavati kao ozbiljnu osobu i tako se valjda očekuje da se i ponašate, no ne mogu zanemariti osjećaje koji su me poput petogodišnjeg djeteta preplavili ovih dana dok sam promatrala ovaj predivan zabijeljeni grad. Jedna mala djevojčica u meni cijelo je vrijeme skakutala i mahala rukicama. To je ono veselje koje sam ja osjetila negdje oko srca.

I čemu onda silne ljetne slike na svim mogućim društvenim mrežama i portalima i priželjkivanje toplih dana kada smo se zapravo cijelo vrijeme nadali da će pasti snijeg. Jednostavno trebamo uživati u ovim rijetkim trenucima i vidjeti ljepotu u kojoj se našao grad kojeg toliko obožavamo. Ljeto će nam i onako, kao i sve, brzo dosaditi.

Samo jedna vožnja gradom (kad je već za pješake opasniji teren) i pogled na predivne bedeme prekrivene snijegom, palme, rivu, brodice, povest će nas u neki poseban, čaroban, bajkovit Zadar kakav rijetko imamo priliku doživjeti. Jer kako se po fejsu razbacujemo sa statusima, mogu onda jedan duhoviti na ovu temu i citirati: «Snijeg je došao i u Dalmaciju, ali more neće nikad u Zagreb».