Može li bez Nacionalne vizije i strategije Zadarsko sveučilište i naše školstvo imati svoje "prioritete"?

Mediji su nedavno objavili da će Inicijativna skupina HAZU u suradnji s resornim pomoćnicima ministra Željka Jovanovića odrediti povjerenstvo koje će izraditi okvirne smjernice za razvoj strategije iz znanosti i obrazovanja. Tek nakon toga će se formirati radne skupine za izradu planova pojedinih segmenata djelatnosti od predškolske dobi do područja znanosti. I opet ispočetka, kao da ničega nije bilo?!

Ministru Jovanoviću, njegovim pomoćnicima i široj javnosti ovdje nudim svoje prijedloge. Pored toga, nadam se da neće zaboraviti pozitivne intencije ili "reforme" ranijih ministara, ali i njihovih nedopustivih grešaka, (ukidanje Zavoda za školstvo za mandata Ljilje Vokić, preuzimanje Bologne bez javne rasprave za mandata ministra prof. dr. Dragana Primorca, izostanak šire javne rasprave kod prijedloga donošanja triju zakona iz područja znanosti, sveučilišta i visokog obrazovanja, dr. sc Radovana Fuchsa...)

Pretpostavke za promjene, prioriteti i konkretne mjere - prijedlozi:

Od uspostave samostalnosti sve Vlade RH su izgubile «obraz» na obrazovanju, između ostalog i zbog zaborava vlastitih programskih načela ili deklaracija o ulozi znanosti i školstva u prosperitetu države, te zbog toga što resorno Ministarstvo do danas nije imalu viziju i strategiju, niti definiralo prioritete u reformiranju znanstvenog i odgojnoobrazovnog sustava na svim razinama.

Treba zadovoljiti sljedeće pretpostavke da bi tijek promjena u znanosti i školstvu išao u željenom smjeru:

Prije uvođenja promjena provesti željene konzultacije s prosvjetnim djelatnicima. Osigurati resurse za potporu reformi. Prihvatiti postavku da je promjena proces, a ne događaj! Stvarne se promjene događaju u školama i fakultetima, a ne da se isti zaobilaze s nametnutim reformama i/ili zakonima. Na primjer, predloženi zakoni o visokom obrazovanju, sveučilištu i znanstvenoj djelatnosti napisani su bez šire rasprave u akademskoj zajednici. Pored toga, obrazovne i znanstvene promjene trebaju biti usklađene s projekcijama razvoja tržišta, a ne da se reforme donose bez usaglašavanja s potrebama tržišta rada, ali i društvenih potreba.

Definiranje obrazovnih promjena i strategija razvoja trebaju se simultano usuglasiti s prijedlozima stručnjaka, predstavnicima poslodavaca i sindikata, akademske, odnosno školske zajednice te izvršne ili zakonodavne vlasti. Obrazovanje i znanost su ključne pretpostavke razvoja gospodarstva i ukupnoga društva.

Sadašnje stanje u pojedinim područjima visokog obrazovanja, (posebno stručnog), toliko je nesređeno, u nekim slučajevima gotovo kaotično, da je nužno što prije donijeti nove zakone o visokom obrazovanju, sveučilištima i znanosti.

Tržišni odnosi znanje tretiraju kao 'resurs'. 'Znanje nije roba', bio je i ostao jedan od  upečatljivih slogana studentskih prosvjeda (od 2009. godine do danas). Međutim, tržište je način raspodjele (ovog ili onog) resursa, a roba je drugo ime za razmjenu dobara. U tom kontekstu i znanje je roba na robnom tržištu. Problem je kada znanja koja mladi usvajaju zaostaju za znanjima koja bi trebali usvojiti. Dakle, bit je u pitanju koliko je znanje u funkciji proizvodnje znanja. Problem je kada se obezvrjeđuje kriterij izvrsnosti i kada se diplome ne uvažavaju. Problemi implementacije Bolonjskog procesa se nezaustavljivo množe s preopterećivanjem profesora i studenata, snižavanjem kriterija studiranja, iscjepkanosti kolegija, izostankom (u Deklaraciji predviđenog) mentorskog rada, veće mobilnosti nastavnika i studenata, nepotrebnim administrativnim poslovima, nemogućnošću zapošljavanja prvostupnika, segmentiranje studija s nekritičkim otvaranjem veleučilišta...

U ovom desetljeću u Hrvatskoj je otvoreno tridesetak visokih učilišta i tri nova sveučilišta. Ekspanzija (obrazovanja) je išla na štetu kvalitete. Bolonjska reforma se treba temeljito prispitati i moguće - ukinuti.

Najsnažniji pokret otpora prema Bolonjskoj reformi zabilježen je u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Italiji i Francuskoj. Intelektualno uvjerljiv protest protiv njezine doktrine i prakse napisao je bečki filozof i sveučilišni profesor Konrad Paul Liessmann u knjizi 'Teorija neobrazovanosti': „Dok se s jedne strane znanje prodaje kao resurs budućnosti, o čemu svjedoči metafora o eksploziji znanja, dotle s druge strane opće znanje opada". Smatra da se Bologna može nazvati bijedom europskih škola i pita: „Zar se putem iscjepkanih kolegija potiče studiranje i kritičko mišljenje"!?

Od kada je potpisana, 19. lipnja 1999. godine, ''Bolonjska deklaracija" je postavila velika obećanja, od veće mobilnosti studenata i nastavnika, mentorske nastave, boljeg zapošljavanja i veće razmjene znanja među europskim sveučilištima. Gotovo ništa od tih ciljeva nije se ostvarilo u praksi. U mjerama restrikcije na brojnim sveučilištima ukidana je vanjska suradnja i tako se (i u tom segmentu) pokazala njena apsurdnost, odnosno nemogućnost (praktične) implementacije. Bolonja je donešena bez prethodne akademske rasprave. Takva reforma trebala je opći nacionalni konsenzus, koji je izostao. Zabluda je da se reformama i «rezovima« u školstvu išta pozitivno može učiniti, sve dok same škole ili fakulteti nisu inicijatori promjena.

Upisne kvote na većini sveučilišta i visokih učilišta ne odgovaraju strategijama razvoja društvene sredine i/ili potrebama tržišta rada, nefleksibilnost sustava promjene programa, postoji nesklad planskog i stvarnog opterećenja studenata i nastavnika, nije osigurana horizontalna i vertikalna mobilnost nastavnika i studenata, problem su predmetno a ne programski orijentirani nastavni planovi i programi, nemogućnost zapošljavanja "prvostupnika", nepostojanje evaluacije Bologne s praćenjem duljine studija, prolaznosti studenata i mogućnosti zapošljavanja, neintegriranost znanstvenih smjerova, te izostajanje  međunarodno priznatih kvalifikacija koje bi trebale biti međunarodno priznate i/ili konkurentne.

Disproporcije između radnog mjesta i diplome nikad nisu bile veće nego danas

Ekspanzija obrazovanja stvara „armiju" nezaposlenih i upropaštava kvalitetu studiranja. Novi (privatni) fakulteti, veleučilišta i sveučilišta se gomilaju, dok selekcija, kvaliteta i mogućnost zapošljavanja drastično opadaju. Povećanje upisne kvote studenata iz godine u godinu na pojedinim studijima je progresivno rastao. Nastava s velikim brojem studenata proturječi radu po Bolonjskom sustavu koji preferira manje skupine te aktivnog i mentorskog stjecanja znanja bila znatno veća nego što je danas. 

Bologna je upropastila sustav studiranja, osobito na društveno humanističkim studijima.Donijela je niz rascjepkanih predmeta. Na dvopredmetnim studijima nastavničkih usmjerenja njeni kreatori se ponašaju kao da su na jednopredmetnim studijskim programima..

Nacionalni program znanstvenog i tehnološkog razvitka mora osigurati drugi model finaciranja i stimuliranja istraživačkih znanstvenih projekta.Nerazvijenu mrežu tehnologijskih i tehnološko-inovacijskih centara, (kojih sada u Hrvatskoj ima neznatan broj), treba poticati putem nove strategije znanstveno-istraživačkog razvoja Hrvatske. Centre izvrsnosti treba osnivati u svim sveučilišnim centrima. Treba voditi računa o raspodjeli sredstava po znanstvenim područjima i specifičnosti tzv. manjih sveučilišta, a ne da se sredstva najvećim dijelom "metropoliziraju".

                                       ---- nastavlja se ----