Ove godine većina filmskih naslova u glavnim kategorijama za prestižnu nagradu Oscar prožeta je duhovima prošlosti i nostalgijom

Nije li tragična činjenica da ćemo uoči 84. dodjele najprestižnije filmske nagrade 'Oscar' biti uskraćeni za gotovo sve glavne nominirane filmove, kako van redovne kinodistribucije tako i dojučerašnje redovne Oscar revije?

Osobno ne bih bio toliko ogorčen da ove godine izbor za najbolje filmove ne čine uglavnom jako dobri i odlični filmovi te je utrka za zlatni kipić možda i najneizvjesnija u proteklih 10-15 godina. Ova godina je nakon dugo vremena potisnula visokobudžetne i ne osobito dobre filmove u drugi plan te je ne računajući 'War Horse' S. Spielberga i donekle 'Huga' M. Scorsesea pred velika svjetla gurnula one uvjetno rečeno male i ponajprije inteligentne filmove.

Najzanimljivija je činjenica da je ove godine većini naslova u glavnim kategorijama unatoč razlikama u pričama jedna poveznica ista, svi su oni obuhvaćeni duhovima prošlosti i nostalgijom, bilo da je riječ o bliskoj prošlosti (Moneyball, The Help, My Week With Marilyn, Iron Lady...) ili primjerice zlatnim početcima kinematografije (Hugo, The Artist).

Nažalost, nismo svi bili u mogućnosti pogledati većinu laureata, no sudeći po hvalospijevima inozemne kritike, definitivno se može reći da je ovo bila izuzetno bogata filmska godina. Osobno sam uspio pogledati neke od nominiranih naslova među kojima ću malo više prostora posvetiti filmovima koji su pomalo srodni jer oba odišu nostalgijom te čine savršeni hommage periodu kada je nastala sva ta ludnica oko sedme umjetnosti. Ne treba posebno naglašavati da su oba naslova između ostalih kategorija i u grčevitoj borbi za najbolje ostvarenje godine. Počinjemo sa filmom koji je usprkos kinonajavama odlukom kinodistributera povučen iz distribucije kako kod nas tako i u regiji.

Hugo (2011)

 

Režija: Martin Scorsese

Uloge: Asa Butterfield, Ben Kingsley, Sacha Baron Cohen, Chloë Grace Moretz, Jude Law, Emily Mortimer, Christopher Lee, Ray Winstone...

 

Žanr: Drama, avantura

Trajanje: 126 min.Hugo Cabret (A. Butterfield) je 12-godišnji dječak koji živi u Parizu 30-ih godina prošlog stoljeća s ocem udovcem (J. Law). Hugov otac je dobar i pažljiv čovjek koji se bavi urarstvom te radi u muzeju gdje jednog dana pronađe zapušteni automaton, kojeg uz pomoć sina odluči popraviti. Nakon izbijanja požara u muzeju, Hugov otac pogine, te Huga odvede njegov stric Claude (R. Winstone) koji radi kao popravljač satova na glavnom željezničkom kolodvoru. Živeći i radeći unutar zidova kolodvora sa svojim alkoholiziranim stricem, Hugo postane opsjednut dovršenjem automatona, za što su mu potrebni dijelovi koje može pronaći jedino u dućanu igračaka starog gospodina Georgesa Mélièsa (B. Kingsley)...

U početku mi je djelovala čudna informacija kada sam doznao da će veliki Martin Scorsese adaptirati roman Briana Selznicka 'The Invention Of Hugo Cabret' te da će ga snimiti u 3D tehnici, no čitajući sinopsis filma lako sam zapazio stvari koje su starog meštra od filma privukle priči. Poput Woodya Allena u svojem hvaljenom 'Midnight In Paris', Scorsese je ugledao savršenu priliku da pod stare dane oda počast očevima filma, i to posebice velikom francuskom vizionaru Georgesu Mélièsu čiji su kadrovi legendarnog 'Puta Na Mjesec' poznati i nekim novim naraštajim ogrezlima u svijet videoigara i društvenih mreža.

Sama priča knjige/filma je ispunjena dramatikom i avanturom, no iako uvelike spada u svijet obiteljskog pa čak bi se usudio reći i dječjeg filma, pleše na tankoj niti između svijeta malih i velikih. Priča je to o minulim vremenima kada je u ljudima postojala strast ka umjetnosti bilo da je riječ o filmu, literaturi pa čak i izradi satova i igračaka, svojevrstan podsjetnik na neko bolje vrijeme, kada su ljudi više vrednovali sam rad. Ima tu i komadića koji uvelike pripadaju svijetu literature pa se lako razaznaje duh Dickensovih ili primjerice Hugovih romana.

Neshvatljivo mi je kako je ovako topao i pametan film naišao na tako slab odaziv publike koji je distributere nagnao da ga, poput našeg slučaja, otkažu iz same kinodistribucije. Nadati se možemo jedino njegovoj eventualnoj DVD ili BluRay premijeri, no to neće služiti na čast filmu čija namijena i jest upravo prikazivanje na velikim ekranima. Smatram da je ovo možda i najosobniji, a zasigurno najtopliji Scorseseov film koji je demonstrirao svu genijalnost njegovog višegodišnjeg redateljskog rada. Sa svojih 11 nominacija za Oscara 'Hugo' će se neovisno o konačnim rezultatima zauvijek upisati u filmske anale.

Najveću prepreku u osvajanju zlatnih kipića 'Hugo' bi mogao imati u filmu o kojem se najviše piše u medijima otkako se počeo prikazivati u svim (osim naših) svijetskim kinima.

George Valentin (J. Dujardin) je megazvijezda nijemog filma koji nakon premijere svojeg posljednjeg hita 'Ruska Afera' slučajno naleti na nepoznatu obožavateljicu. Ta ista djevojka (B.Bejo) uskoro se pod imenom Peppy Miller pojavi na audiciji novog Georgeovog filma. Tokom snimanja George Peppy pokaže par trikova koji će joj olakšati put u glumačkom usponu. Uskoro do Georgea dopre sve više glasina o mogućem snimanju zvučnih filmova što mu potvrdi i šef studija Al Zimmer (J. Goodman). George prijedlog za snimanjem takvih filmova sa gnušanjem odbije. Nakon što naiđe na otpor studija u snimanju novog nijemog filma, George odluči sam financirati, režirati, napisati i odglumiti svoj najnoviji film. U međuvremenu Peppy polako započinje glumački uspon koji je ubrzo dovede do statusa zvijezde novog zvučnog filma.

Georgeov film krahira u kinima te on i dalje odlučno odbije sve prijedloge za snimanje zvučnih filmova što ga skoro dovede na rub propasti. Ostavljen, George se sa psom i vjernim šoferom Cliftonom (J.Cromwell) odseli u trošni stan gdje dane nastavi utapanjem u alkoholu...

The Artist (2011)

Režija: Michel Hazanavicius

Uloge: Jean Dujardin, Bérénice Bejo, John Goodman, James Cromwell, Penelope Ann Miller...

Žanr: Drama, romantika, komedija

Trajanje: 100 min.

Kao što su neki kritičari po premijeri postavili pitanje - Tko u 21 stoljeću želi u kinu gledati crnobijeli nijemi film? ja vam po njegovom gledanju mogu i ponuditi svoj odgovor, 'The Artist' je film koji bi trebao pogledati svaki ali istinski filmofil, ostali, oprez!

Bilo mi je pravo iskušenje pogledati spomenuti film jer mi je mozak kao i većini filmofila već godinama zatrovan kojekakvim Hollywoodskim (uglavnom) smećem te sam se u određenoj mjeri prepao reakcije koju bi mogao doživjeti tokom gledanja. Laknulo mi je što vam mogu priznati da je 'The Artist' briljantan film koji me je svakim svojim kadrom oduševio.

Nisam prije gledanja filma bio upoznat niti sa redateljskim uradcima Michela Hazanaviciusa (Mes Amis, OSS 117: Le Caire, nid d'espions, OSS 117: Rio ne répond plus...) kao niti onim glumačkim Jeana Dujardina, no kopajući po filmografijama spomenutih lako se može vidjeti da je njihova suradnja prisutna u većini filmova koje su do sad snimili. Kako je Scorseseov 'Hugo' svojevrsna posveta samim počecima nijemog filma tako je i Hazanaviciusov 'The Artist' predivan hommage nijemom filmu i njegovom nestajanju te ste, prilikom samog gledanja da nije momentalnih kadrova sa nešto poznatijim glumcima, dojma da je u pitanju pravi nijemi film 20-ih. Film funkcionira u apsolutno svim segmentima te bi bilo licemjerno bilo koji od njih posebno izdvajati.

Sa genijalnom pričom, glazbom, scenografijom, fotografijom, režijom ili glumom 'The Artist' je užitak za svakog filmofila kojem ne smetaju one banalne činjenice da je riječ o crnobijelom nijemom filmu.

Moram istaknuti da je uz Michela Hazanaviciusa glumački par Dujardin (neodoljivo podsjeća na Genea Kelleya sa brčićima) Bejo pravo otkriće od kojih možemo lako očekivati uloge u nekim novim hollywoodskim (nažalost) hitovima.

Svakako ću naglasiti da ovo nije film za mase što se moglo čuti i po reakcijama one zombificirane publike koja je napuštala kinodvorane očekujući npr. ''komediju'' Adam Sandlera. Kako god bilo, 24 veljače ćemo doznati jeli inače konzervativno glasačko tijelo akademije imalo sluha za ovaj mali dragulj novije filmske umjetnosti.

Na kraju svega ostaje žal što nam se kinoponuda srozala na niske grane, dok nas s druge strane veseli činjenica da su se filmski autori nostalgijom odlučili suprostaviti modernoj filmskoj mašineriji kojoj je u cijeloj priči bitna samo lova. Oscari nam stižu i nisu već dugo bili toliko zanimljivi!