Svake godine maškarano ludilo zahvaća sve više ljudi. Kao što sam već ranije pisala, u Rijeci je to tradicija koja traje zaista dugi niz godina. I tako me svake godine put ponese u te krajeve i to je događaj koji ne propuštam.

Najčešće se dječja karnevalska povorka odvija vikend, odnosno nedjelju, prije velike karnevalske povorke. Zbog iznimnih vremenskih uvjeta ove godine dječica su nam pokazala svoje kreacije samo dan prije onih velikih maškara, točnije u subotu. Tako sam ovaj put uspjela vidjeti i jedne i druge, jer dva vikenda za redom preći preko dvjesto kilometara u samo jednom smjeru malo je preveliki zalogaj i za običnog čovjeka, a ne samo studenticu.

Kao da se majka priroda naklonila mališanima, u subotu ih je pratilo sunce i vrijeme koje smo već neko vrijeme mogli samo sanjati. Na žalost, u nedjelju je već bio urnebes i kiša što je možda dobro došlo s obzirom na promile koji su toga dana paradirali Korzom.

Dječja karnevalska povorka vratila me u dane djetinjstva kada sam se jednom i sama našla kao hodajući bombončić na Korzu. I zbog toga sam, vjerojatno, ja bila jedna od rijetkih koja je ove godina uočavala zbunjena, pospana, čak i žalosna lica malih leptirića, štrumfića, cvjetića...

Mnogi od njih su premaleni da bi shvatili što ih je snašlo. Onako zamaskirani i promrzili hodaju kroz gomilu odraslih ljudi koja im se smiju i mašu. Zanimljiv i pomalo zastrašujuć prizor u malim glavicama. Potpuno ih razumijem.

Ove godine je prošlo preko sedamdeset maškaranih dječjih grupa, svaka posebna na svoj način. Prošetali su cijelim riječkim Korzom što nije mala stvar. Bilo je tu od beba u kolicima do osnovnoškolskih grupa. Roditelj, prijatelji i rodbina pratili su, snimali i slikali sa svih strana.

Mnogi, koji ne znaju puno o ovoj tradiciji, misle da je lako prisustvovati ovakvom događanju jer sve što je potrebno je maskirati se. No, naravno da nije tako. Iza cijelog ovog projekta stoji čitava godina planiranja maski, prikupljanja sredstava i još niz aktivnosti kako bi i mali izgledali kao veliki. Angažiraju se mame, bake, tete u vrtiću kako bi se na taj dan njihova dječica pokazala u punom sjaju.

No, ni to nije sve. Svaka grupa ima neku svoju točku sa pjesmom ispred glavne pozornice. Puno je to muke i truda kroz čitavu godinu. Zapravo, čim prođe jedan karneval počinju pripreme za drugi i tako bez prestanka.

Oni (veliki) koji sudjeluju, u tome zaista i uživaju. Koliko uživaju mališani to je teško reći. Ja sam prije nekih dvadesetak godina(zvučim kao stara baba) bila poprilično zbunjena kada su me pretvorili u taj bombončić i po cičoj zimi proveli kroz Korzo, no danas sam zaista ponosna i jedva čekam dan kada ću svojoj djeci i djeci svoje djece pokazivati kako sam i ja jednom bila dio ne samo maškaranog ludila, već prave karnevalske povorke.

Neki to vole, neki malo manje (i prije ću se naći u ovoj skupini) ali činjenica je da u takvoj atmosferi čovjek zaista zaboravi tko je svaki dan i postane bar taj jedan dan nešto sasvim drugo, nešto sasvim neobično i neočekivano.

Jer svih tristo šezdeset i pet dana u godini pazimo kako izgledamo, skrivamo se od bure i kiše, brojimo koliko smo mi ali i drugi popili čaša, brinemo o svakoj izgovorenoj rečenici i promišljamo o svakoj idućoj, a onda dođe bar jedan dan kada goli i bosi po kiši i buri s raznim rasponima promila paradiramo ispred cijelog grada izvikujući svakojake parole bez brige tko će što reći.

Maskirati se ili ne? To je već osobna je stvar. Doživjeti ovako nešto, makar iz prikrajka, poseban je i jedinstven osjećaj koliko god voljeli ili ne voljeli maškarice.