Nažalost, Cronenberg je uspio samo zagrebati površinu ove intrigantne i nadasve zanimljive priče

Sudeći po najavama naših agilnih kinodistributera, početkom ožujka bi (napokon) svjetla kinodvorana trebao ugledati najnoviji film kultnog kanadskog redatelja Davida Cronenberga, no svaki zagriženi filmoljubac već je do tog naslova mogao lako doći putem legalnih ili ilegalnih kanala.

A Dangerous Method (2011)

 

Režija: David Cronenberg

Uloge: Keira Knightley, Viggo Mortensen, Michael Fassbender, Vincent Cassel, Sarah Gadon...

Žanr: Drama, biografski

Trajanje: 99 min.Postavljam pitanje - Zašto bilo koji nagrađivani i iole kvalitetniji film tako teško i tako sporo nalazi put do naše kinopublike? Nisam siguran hoćemo li ikad dobiti odgovor na to pitanje, no na meni je zadaća da vam skrenem pažnju na navedeni film koji će vam pružiti (ili ne) odgovore na neka pitanja o kojima su razbijali glave i očevi psihoanalize.

Početkom 20-og stoljeća u kliniku za duševne bolesnike uslijed agresivnih napadaja dovedu Sabine Spielrein (K. Knightley), mladu židovkinju iz imućne ruske obitelji. Izazovan Sabinein slučaj preuzme cijenjeni psihijatar, dr. Carl Jung (M. Fassbender) koji zadivljen  problematikom slučaja svoje pacijentice konzultacije potraži kod  svog idola dr. Sigmunda Freudea (V. Mortensen). Zadirući sve dublje u psihu svoje pacijentice, kod Junga se budi sve veća strast za Sabinom, te njih dvoje uskoro započinju strasnu ljubavnu vezu...

Saznavši još tamo u ljeto 2010. da je David Cronenberg započeo snimanje o prijateljstvu, a kasnije i rivalitetu očeva psihoanalize Freudu i Jungu, te da su u casting uključeni Viggo Mortensen, Michael Fassbender i Vincent Cassel, počeo sam skoro pa brojati dane do premijere. Međutim, od samog početka je i postojala određena doza skepticizma, jer je naslovna ženska uloga pripala Keiri Knightley, što mi se činilo ne osobito dobrim potezom.

Nakon svoja posljednja dva (slobodno ću reći) moderna klasika A History Of Violence (2005) i Eastern Promises (2007), Cronenberg je nakon pauze odlučio za svoj sljedeći projekt nasilje ostaviti po strani, te se vratio analizi ljudske psihe i žarištima seksualnih frustracija, što je prisutno kroz podosta naslova njegove izuzetne filmografije.

Scenarij filma nastao je po predlošku kazališne drame 'The Talking Cure' renomiranog scenarista Christophera Hamptona (Dangerous Liaisons, The Quiet American, Atonement...) koji je pak svoj scenarij adaptirao za film, dok je sama drama ekranizacija knjige John Kerra 'A Most Dangerous Method'.

Nažalost, Cronenberg je uspio samo zagrebati površinu ove intrigantne i nadasve zanimljive priče, no zamjerke su ponajprije upućene lošoj, pa na momente čak i katastrofalnoj glumi Keire Knightley, koja nije svojim skromnim glumačkim sposobnostima imala energije nositi toliko značajan lik kao što je Sabine Spielrein.

Sabine je poprilično kompleksna i - kasnije će se pokazati - briljantna mlada djevojka, koja je i sama, kao što mnogi znaju, postala jedan od pionira ženske psihoanalize. Njezin slučaj zbližio je Junga i Freudea isto kako je i kasnije postao fitilj razdora njihovog prijateljstva i suradnje, što je poznato svima upućenijima u sam život i rad tih znamenitih psihoanalitičara. No, kako sam naglasio, Keira Knightley nije ni približno dočarala tako snažnu i značajnu ženu koja je uspjela unijeti razdor u naizgled neprekidno prijateljstvo.

Kako god je bilo mučno gledati preglumljivanje (osobito kod scena napadaja) Keire Knightley, tako je i bio užitak gledanje zajedničkih scena briljantnih Fassbendera i Mortensena, koji su na najbolji način demonstrirali svoje glumačke talente, što je kasnije nagrađeno na mnogobrojnim filmskim feastivalima. Mortensen je u fazi pripreme za ulogu kao i svaki istinski glumac metode tražio po svim mogućim knjigama i materijalima o Freudu, te je čak posjetio i njegovu rodnu kuću, dok je u samoj fazi snimanja konstantno trošio cigare koje je Freud najradije pušio.

U samoj predprodukciji filma uloge Freuda i Junga bile su ponuđene Christophu Waltzu i Christianu Baleu, dok je Sabine trebala tumačiti Julia Roberts, no svi navedeni su odustali od uloga zbog prije dogovorenih projekata. Moram priznati da je i ta varijanta zvučala zanimljivo, no bojim se da bi ženski lik opet bio uskraćen dobre izvedbe, jer ne vidim kako bi sada već srednovječna Julia Roberts dočarala tako mladu djevojku. Ostaje ipak žal što se Cronenberg po mojem mišljenju dosta suzdržavao u određenim izrazito delikatnim scenama, što nije bio slučaj u njegovim prijašnjim daleko kontroverznijim radovima.  

Svima je manje-više poznato da je Freud svoje teorije gradio na tezi da je većina poremećaja uzrokovana seksualnim frustracijama, dok se Jung nakon početnog slaganja razišao u mišljenju te je uzroke problema tražio na nekim duhovnim razinama. Izuzev razilaženja u mišljenju, odnos Freudea i Junga je i nagrizala činjenica da jedan vuče židovsko a drugi bavarsko (arijevsko) porijeklo, što je i u neku ruku također nagovještaj događaja koji su kasnije uslijedili.  

U svakom slučaju, Cronenberg nije srušio neke tabue kako se to možda od njega očekivalo, no film bi unatoč manjku kontroverznih scena ostavio daleko dublji trag da je imao bolju glumicu ili barem ''umjereniju'' Keiru Knightley. Svakako bi spomenuo upečatljivu epizodu izvanrednog Vincenta Cassela u nezaboravnoj ulozi Otta Grossa, koji je i dan-danas ostao jedan od najkontroverznijih ličnosti u analima psihoanalize.

Uz sve mane i vrline, film je ipak vrijedan pažnje stoga ga preporučam svima koji žele saznati nešto više o očevima psihoanalize bez kojih bi moderno društvo bilo daleko luđe.